Ljudi trebaju znati razloge Karićevog odustajanja (Intervju, Dani 10. 8. 2012. god.)

BH Dani, Broj 791 – 10.08.2012. god.

Šta je sve akademik Karić doživio kao protivkandidat reisu Ceriću 2005. godine? Kakvu je ulogu odigrao Zijad Ljevaković, a kakvu Aziz Kadribegović? Šta je Šaćir Filandra objašnjavao američkom ambasadoru? Smije li budući reis tražiti savjet od Rešida Hafizovića? Kako će status Muhameda Salkića odrediti pravac Islamske zajednice?

Mustafa ef. Spahić: “Karić je redovni profesor Fakulteta islamskih nauka, akademik i ono što je 2005. u toj predizbornoj kampanji podnio, to ne mogu podnijeti ni konjska kopita”

DANI: Saznali smo imena kandidata za reisa Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Griješim li kada mi se čini da su od samih kandidata zanimljiviji oni koji su odustali od kandidature?

SPAHIĆ: Da bi govorili o kandidatima za 13. reisu-l-ulemu Islamske zajednice BiH, moramo se vratiti u povijest. Prvi reis izabran je 1882. godine. Važno je reći da su posljednji veliki, pravi izbori u Islamskoj zajednici održani 1938. kada je reis Fehim ef. Spaho, koji je tada izabran, kao predsjednik Vrhovnog šerijatskog suda imao devet protivkandidata. Imena sve govore: doktor Šakir Sikirić, Salih Sirčević, direktor medrese u Tuzli, Muhamed Emin Dizdar, direktor Šerijatske gimnazije i Gazihusref-begove medrese, zatim Ahmed Burek, Muhamed Tufo, Mehmed Ali Ćerimović, Muhamed Mujagić, Galib Hafizović i Rustem Rustempašić. Takvi autoriteti, takvi alimi, takvi kapaciteti od deset ljudi koji su se kandidirali, to se u Islamskoj zajednici više nije ponovilo. Podsjetit ću na dominantno mišljenje, koje je vladalo u narodu od 1945. do 1992. a oko kojeg je postignut konsenzus među Bošnjacima muslimanima – inače je to skoro nemoguće – da je reisu-l-ulemu predlagala partija preko Centralnog komiteta a birao Vrhovni sabor Islamske zajednice. Vjerujte, bilo je imama koji bi ovako odgovarali na pitanje ko bira reisu-l-ulemu, na polaganju imamskog ispita. Tako se dogodilo 1975. kad je 18. januara preselio na Ahiret rahmetli reis Sulejman ef. Kemura. Negdje u proljeće je počela aktivnost izbora pa je u prvoj varijanti, po prijedlogu partije, u tadašnjem vrhu Branka Mikulića, Hamdije Pozderca i njihovih saradnika kao kandidat kotirao Muhamed Mujić. Čovjek ni kriv ni dužan, radnik Orijentalnog instituta, koji je 50 godina prije toga završio orijentalistiku, bio i skojevac, partijski aktivista, ali i toliko iskren i pošten da se zahvalio na kandidaturi i rekao da se ne može pod starost vraćat islamu i ponovnom učenju da klanja, jer ga bole kičma, noge i leđa. On nije prihvatio kandidaturu pa je sebe samokandidirao, preko Cvijetina Mijatovića i jakog beogradskog političkog lobija, hafiz iz Tuzle Husein Mujić. On je sam sebe zvao hafiz, pa ga je i narod tako oslovljavao, ali kako nikad uz ramazan nije učio mukabelu nije se moglo provjeriti je li hafiz. Ali, nije to najvažnije: kad je za tu kandidaturu saznao predsjednik Starješinstva BiH Naim Hadžiabdić, koji se bio zakleo da se neće kandidirati, i kad je vidio da je vrag odnio šalu i ko bi mogao biti reis, on je naravno preko Mikulića i Pozderca, a on i Mikulić su rođeni u istom kraju i međusobno su se poštovali, prihvatio kandidaturu. Bar deset puta mi je ponovio, kad mi je dolazio uz ramazan u Vogošću, a dolazio je svih sedam godina dok sam bio hodža u Vogošći i dok nisam otišao na službeni put u Foču (aluzija na godine provedene u zatvoru nakon procesa Mladim muslimanima 1983; op. aut.), kako se zakleo da neće biti reis i kako je po nagovoru, savjetu i apelima Đoze, Hukića i rahmetli akademika Čemerlića, a i po instrukcijama ovog probosanskog, patriotskog, partijskog i državnog vodstva u BiH Mikulića i Pozderca, prihvatio kandidaturu. E, sad možemo govoriti o kandidaturi za 13. reisu-l-ulemu ove 2012. godine. Ima tu nekoliko sudbinskih momenata. Kao prvi želim istaći: apsolutno je bitnije, važnije i relevantnije ko odlazi od pitanja ko dolazi.

DANI: Hoćete reći da je najvažnije da Cerić okonča svoj treći mandat?

SPAHIĆ: Najvažnije je da ovaj aktuelni, sadašnji reis koji koristi treći uzurpirani mandat, a halalit ćemo mu ga ukoliko se ne bude petljao u posao novog reisu-l-uleme i ukoliko mu ne bude blokirao i onemogućavao rad, okonča svoje upravljanje Zajednicom. To je sa stajališta interesa, potreba i procesa u IZBiH važnije od pitanja ko dolazi. Dakle, da parafraziram predsjednika Sabora Islamske zajednice Safeta Softića u prošlim Danima, koji je zaista definirao suštinu: novi reis će Islamsku zajednicu vratiti sebi – svome poslanju, svojoj misiji, svome zadatku. U tom dijelu se zaista slažem s njim, ali ne i u onom dijelu u kome govori o kandidatima koji nisu prihvatili kandidaturu.

DANI: Dakle, ne griješim.

SPAHIĆ: Pa puno je ljudi očekivalo kandidature akademika Enesa Karića i prof. dr. Nedžada Grabusa, muftije u Ljubljani. Citirat ću doslovce šta je u Danima rekao predsjednik Sabora o odustajanjima od kandidature: “Iskren da budem, doživio sam ih na način kako su ih oni prezentirali. Vjerujem da vi mislite prije svega na profesora FIN-a Enesa Karića, koji je dao dva ili tri razloga za odustajanje i ja prihvatam da su to stvarni razlozi, mada, iskreno, volio bih da se on pojavio kao kandidat i to bi, sasvim sigurno, diglo ove izbore na jednu višu razinu. Mislim da bi time Islamska zajednica bila samo na dobitku. Nadalje, prof. dr. Grabus Nedžad je dao svoje saopćenje o odustajanju, obrazlažući to potrebom na ostajanju u Ljubljani, na započetom projektu izgradnje Islamskog centra. Profesor Grabus mi je to i ranije nagovijestio i ja razumijem da je to razlog.” Kad se gleda površinski, obrazloženje bi moglo biti prihvatljivo. Ja, kao jedan od kućnih prijatelja akademika Karića, koji me čak i bez mog pitanja i ikakve želje stavio i u svoj roman, najviše sam opsjednut i pritisnut pitanjima ljudi zašto se on nije ponovo kandidirao za reisu-l-ulemu. Barem me je 500 ozbiljnih ljudi to upitalo. I oni mi kažu da je ova naša grupa, koja je uistinu stajala iza Karića 2005, učinila izdaju emaneta, misije, izazova i poziva i da je načinila mrlju i krastu na živom tkivu Islamske zajednice. Izvana, površinski to se može opravdati i ovim što kaže predsjednik Sabora, međutim u Bosni ima jedna riječ koja sve komplicira, a to je “ali”. Da bi stvari bile kompletne i komplementarne, one moraju biti i tačne i istinite. Izvana tačne, a iznutra istinite. Kada je Karić u pitanju – stvari su samo tačne. Mora se priznati da je akademik Karić, kao protivkandidat 2005. tadašnjem reisu dr. Ceriću od svih struktura u muftilucima i po medžlisima bio ometan i sprječavan u predstavljanju sebe kao kandidata, u predstavljanju svoga programa, plana rada i svojih saradnika. Od establišmenta i režima u Islamskoj zajednici, za koji se nadamo da će trajati još samo koji mjesec, Karić je sa svojom kandidaturom doživljen skoro kao ratni zločinac i rušitelj Islamske zajednice. A svi oni koji su bili njegova podrška javno su prokazani i osumnjičeni. Čak je na predkandidacionom skupu u Sarajevu, ne bilo ko nego tadašnji a i sadašnji u 14. godini mandata direktor Gazi Husrev-begove medrese javno i bez stida i srama a kamoli griže savjesti kazao da ukoliko Mustafa Cerić ne ostane reisu-l-ulema Islamska zajednica će se izručiti u čeljusti i kandže Sjedinjenih Američkih Država i to će dovesti u pitanje jedinstvo Islamske zajednice.

DANI: Oprostite, ko je to rekao?

SPAHIĆ: Tadašnji i sadašnji direktor Gazi Husrev-begove medrese, imenom i prezimenom Zijad Ljevaković. To je kazao u prisustvu samog Karića. Šta ovo govori? Da su Cerić i ljudi koji su iza njega po cijenu života stajali bili spremni dovesti u pitanje jedinstvo Islamske zajednice, ukoliko bi po njihovom – ne daj Bože – Karić prošao. Dakle, ko je imao pameti, te 2005. mogao je samo jedno zaključiti: da Cerić mora ostati reis, a da je pitanje hoće li Karić, doživljavajući sve to, više ikad moći, htjeti, željeti i imati snage da se kandidira. To nije sve. Tadašnji, a i sadašnji već dvadesetogodišnji urednik Preporoda, inače i penzioner i uposlenik s punom i plaćom i penzijom, intervjuisao je i reisa Cerića i protivkandidata Karića. Karićev intervju je presoljen tako što je glavni urednik naknadno ubacio pitanja na koja Karić naravno nije mogao odgovoriti. Ona su ostala kao čardak u zraku, ni na nebu ni na zemlji. Taj glavni urednik Preporoda je nakon intervjua ubacio pitanja i ona su samo ostala kao pitanja u Preporodu! Taj Preporod i sad postoji. Inače, prema Karićevom sudu i mišljenju koje on i do danas nije možda promijenio, taj glavni urednik Preporoda Aziz Kadribegović je njegov kućni prijatelj. Ja vjerujem da Karić Kadribegoviću jeste, a koliko je on Kariću taj intervju je malo ogledalce. E sad, kad mu je to uradio kućni prijatelj šta bi mu tek uradio, ne daj Bože, da mu je bio kućni neprijatelj? Taj postupak se može u ljudskim granicama razumjeti, ali se nikako ne može opravdati.

DANI: Ama, kako se tako nešto može razumjeti?

SPAHIĆ: Može. Kanumnama Murata prvog kaže da vlast, moć, privilegije, sila nemaju brata, nemaju rođaka i nemaju prijatelja. Odlazeći reis Cerić je 2005. bio otjelovljena i politička i državna i međunarodna, diplomatska i medijska moć, vlast i politika. Sad je druga pjesma. I sad su naspram njega i kukavice hrabre. U toj historiji izbornog beščašća za reisa 2005. svoju neizostavnu ulogu je imao i sveradoznali i sveprisutni, podoban za sve režime i vlasti, tadašnji predsjednik Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod, a sada dekan Fakulteta političkih nauka Šaćir Filandra. Na jednom prijemu u Američkoj ambasadi te 2005. onako neobavezno se razgovaralo i o izborima za reisa. Filandra je imao potrebu bez ikakvog pitanja, bez povoda i razloga da javno tadašnjem američkom ambasadoru kaže da bi dobro bilo da tadašnja postava Islamske zajednice ostane i da se ne dogodi promjena. A i taj profesor/dekan slovi za kućnog prijatelja Enesa Karića, kojemu je Enes doista u životu, u granicama svojih mogućnosti, nastojao pomoći.

DANI: Razlozi odustajanja akademika Karića su dakle teška iskustva iz 2005?

SPAHIĆ: Ima još. Sadašnjeg predsjednika Sabora Safeta Softića neizmjerno cijenim, poštujem i volim: on puno zna, ima veliko iskustvo i njegovi su dosadašnji nastupi u javnosti doživljeni kao utjeha i kao nada. Međutim, neposredno poslije izbora u Saboru, u jednoj TV emisiji učestvovali smo prof. dr. Fikret Karčić, predsjednik Softić i ja. Voditelj nas je pitao hoće li biti izbora u Islamskoj zajednici i ukoliko budu – za koga će biti svako od nas. Jako neoprezno i ishitreno predsjednik Sabora Safet Softić je kao svog kandidata istakao Huseina Kavazovića, tadašnjeg muftiju, ali je i rekao da bi mu bilo drago da se i dr. Enes Karić kandidira. Ja sam kazao da odnose u Islamskoj zajednici treba depersonalizirati i da se sa imena u procesima mora preći na institucije, na organe, na djela, procedure, sadržaj. Ne uzimam ja taj odgovor Softiću u tolikoj mjeri za zlo, ali mislim da i u tom javnom odgovoru njega kao predsjednika Sabora treba tražiti motive odluke Karića da se sada ne kandidira. Karić je redovni profesor Fakulteta islamskih nauka, akademik i ono što je 2005. u toj predizbornoj kampanji podnio, to ne mogu podnijeti ni konjska kopita. Je li uredu da mi jednog profesora, akademika drugi put izlažemo blamaži? Zato ističem značaj ova dva pitanja: najvažnije – ko nikad više neće biti reisu-l-ulema i pitanje ko nije i zašto nije kandidat. Sem Karića, tu je i dr. Nedžad Grabus o čijim unutrašnjim razlozima ne znam ništa. Oni vanjski koje je naveo: Islamski centar, izazov uspostavljanja, jačanje IZ u Sloveniji, stoje k’o korintski stubovi.

DANI: Možemo li sada reći nešto o kandidatima?

SPAHIĆ: Umjesto o kandidatima ja ću kazati da je ovaj, nadamo se, ako Bog da, odlazeći reisu-l-ulema nakon nepunih 20 godina učinio sve da ne bude kandidata, da ne bude kandidatura, da ne bude izbora i da je pravio ambijent – poslije njega potop. I na aprilskom zasjedanju Sabora bio je pokušaj izvođenja klasičnog puča, državnog udara u Islamskoj zajednici i rušenja ustavnog poretka IZBiH. To je u KZ SFRJ označavano kao kontrarevolucija, što je gore od rušenja države. U reisovoj i Salkićevoj izvedbi išlo se ka formiranju Islamske zajednice i islamskih zajednica, a da se izbjegnu izbori. Sabor je, zahvaljujući i predsjedniku i sabornicima prozreo ovu igru i izbori su raspisani. Ali, na jednom skupu u Fojnici dogodio se pokušaj reisa Cerića da poslije sebe postavi samo sebe i nikog drugoga. To je bilo apsolutno jasno. Ipak, već dva-tri zasjedanja Sabora idu izbori, mučno, ali idu. Opet ima nešto nevjerovatno. U Oslobođenju 2008. taj čovjek je javno rekao da se nikad više neće kandidirati i da će se igrati sa unučadima. Ove 2012. stalno ponavlja stvar koja ne stoji – ja se neću kandidirati. Umjesto da kaže: na temelju Ustava Islamske zajednice i najviših normativnih akata mandat reisu-l-uleme je maksimalno dva puta po sedam godina. Ne može niko da kaže neću se kandidirati kad se nema pravo kandidirati.

DANI: Izvinite, Cerić može: on je u ovih 19 i kusur godina u praksi to dokazao.

SPAHIĆ: Dobro, to su ljudi obrazlagali promjenom ustava. Čak i moj životni prijatelj Hilmo Neimarlija je to tako obrazlagao i ja sam to prihvatio. Ali ne može niko sada više govoriti neću se kandidirati. To je u izricanju obmana, varka i prevara. To je isto kao da ja govorim neću rađati djecu, a muškarac sam. Ne neću rađati djecu, nego ne mogu rađati djecu.

DANI: Možete li mi objasniti šta znače ove relativno blijede kandidature?

SPAHIĆ: Sada ću opet citirati predsjednika Sabora i naravno neću se s njim složiti zato što ga volim, cijenim i što mi je prijatelj. Predsjednik Sabora odgovora na pitanje kako su se samo četvorica muftija kandidirali i čovjek koji je, također, bio nekad muftija Halil Mehtić, sada profesor na Pedagoškom Islamskom fakultetu u Zenici, pa kaže: “To govori o jednom prirodnom poretku stvari. Ja mislim da se reisu-l-ulema treba primarno i tražiti među muftijama. Ljudi koji su na tim pozicijama uz reisu-l-ulemu i zamjenika čine tim koji vodi IZ-a. Ne vidim nikakvo dublje značenje u tome da se muftije kandidiraju. Naravno da su i naši muderisi na visokim i srednjim školama potencijalni kandidati. Oni su u javnosti često spominjani kao kandidati. Potrebu da muftije budu kandidati shvatam kao nešto što je normalno unutar Zajednice.” Ja ću kazati ovo: od svih reisu-l-ulema koji su istinski valjali, koji se pamte, koji su bili ljudi vizije, misije, stava i odluke, nijedan nije bio muftija. To ne znači da muftija ne može biti dobar reis. Reis Čaušević, reis Spaho, reis Šarac, reis Azabagić – to su najveće reisu-l-uleme za koje narod zna, a čini mi se da je možda Azabagić malo bio muftija. To što je neko muftija nije garancija da će biti dobar, uspješan i sposoban reis. I ovaj odlazeći reis, za nemali broj ljudi neponovljiv, ustvari i za mene neponovljiv, ali ne po istom sadržaju, ni on nikad nije bio muftija. Teza da je prirodno da muftije budu kandidati ima logike u crkvama. Islamska zajednica ni na koji način nije crkva. U crkvama ide hijerarhija: biskup, nadbiskup, kardinal, papa; episkop, arhiepiskop, patrijarh. Islamska zajednica ni u strukturi, ni u sadržaju, načinu i organizaciji rada nije vrsta crkve. U svojoj suštini Islamska zajednica je zajednica ravnopravne vjere i zajednica vjernika. I u samom zvanju reisu-l-ulema ne može se podrazumijevati da emanira iz muftija, to zvanje reisu-l-ulema – glava ili simbol, epicentar učenih ljudi, podrazumijeva po mogućnosti najvećeg alima, najvećeg intelektualca, advokata i svjedoka istini, koji neprestano promiče i zagovara, zalaže se za ideju opšteg dobra i interese zajednice u kojima svjesno nema vlastitih interesa. On je glava i poglavar ne samo ljudi, nego i najučenijih i najmudrijih ljudi. I baš zato, ako se zanemare ove konkretne Karićeve zapreke koje ni za jednog normalnog čovjeka nisu male i ako se gleda čisto Karić kao kandidat i Grabus kao kandidat, i ako se pred sobom ima složenica reisu-l-ulema, onda je to nezamislivo i neoprostivo odustajanje. To je onda doista izdaja izazova, izdaja misije, izdaja poziva. Muftije su u našim uslovima ljudi koji stoje na čelu jedne upravne, administrativne forme zajednice. Kod nas muftija i ne donosi fetve.

DANI: Pa zato Vas i pitam: mi govorimo o kandidatima koje je svih ovih godina reis Cerić imenovao muftijama.

SPAHIĆ: Da budem jasan, ne znam da može u našem narodu u ljudskoj koži neko o tome govoriti sa manje strasti i pristranosti i interesa od mene. Moj doživotni kandidat i na ovom i na onom svijetu za reisa je Senahid Bristrić. Zato mogu govoriti bez ikakvog opterećenja. Vi s pravom insistirate da je reis simbol, da je reis po Ustavu IZ-a ustanova, organ, garant jedinstva, dina, ummeta i ispravnosti primjene šerijata. Zato on nikada, apsolutno nikada ne smije sam k’o vioglava hodat’ po svijetu, niti nastupati u javnosti na svoju ruku. Jer je on prvo čovjek vjere i vjernika, pa onda svoj. A ovaj aktuelni reis, kojem nisu nedostajali ni jezici, ni znanje, ni iskustvo, ni Amerika, ni Engleska, ni Francuska, ni Kina, ni Indija, ni Himalaji, prvo je bio svoj i predstavljao je sebe. To naravno ima posljedice: vjerski život je sada apsolutno zapušten, prepušten sam sebi, prepušten stihiji, slučajnosti, samovolji i improvizaciji. Budući reis, ma ko bio, a što rekli Latini nomina sunt odiosa (imena su mrska; op. aut.), mora imati savjete i savjetnike s kojima će raditi i razmišljati o fundamentalnim pitanjima. Neovisno od imena kandidata. Vi s pravom pitate, vi ste novinar, a to je jedino što narod interesuje, ali mene su moja tri kandidata koštala 60 godina života, a ništa se u suštini nije promijenilo. Moraju se mijenjati procesi, sadržaji rada, odnosi u zajednici, mora se preći na impersonalne odnose. Islamska zajednica se mora vratiti sebi, svojoj misiji i svome pozivu i sadržaju. Svojoj formi i normi. Reis, zamjenik njegov, muftije, glavni imami, kao primjer se moraju prvi miješati sebi u posao. To je mnogo važnije za život zajednice od imena novog reisa. Svi se moramo vratiti sadržajima i aktivnostima vjerskog života. Čak se i u doba agresije mnogo toga uradilo u jednom improviziranom sistemu, a u jednom normalnom i organiziranom svijetu, ljudi imaju resore i zaduženja. Kod nas sad čak ni zamjenik reisu-l-uleme nema pravilnik šta treba da radi. Nijedan muftija nema resor, nema zaduženje. To se mora mijenjati. Petkom svaki imam ima svoju vlastitu hutbu, svoju priču, svoju vlastitu istinu. A hutba je izvorna ingerencija, dužnost, pravo i sveta obaveza ul emra – halife, a to je kod nas reisu-l-uleme. Nije važno ko će biti reis, samo ukoliko bude hairli, dobronamjeran, čestit, prirodan, morat će imati savjete i savjetnike, ali stvarne i suštinske, a ne na papiru koji primaju honorar za posao koji ne rade. Fikret Karčić je možda najveći stručnjak u svijetu za šerijatko-ustavno-pravna pitanja, sad je neiskorišten. Ima Enes Ljevaković, ima u Tuzli ovaj momak što je predsjednik Ustavnog suda, ima Hilmo Neimarlija za globalno-politička religijska pitanja, za islamska dogmatsko-šerijatska ima Karić, ima Grabus, Mehmedalija Hadžić, Kenan Musić… Za druge religije to su svjetski stručnjaci Rešid Hafizović i Adnan Silajdžić, za vjersko-vakufska pitanja Mujo Sušić, Jusuf Zahiragić, Senad Ćeman… Islamska zajednica je u jednom apsolutno nepotrebnom, štetnom, suludom ratu sa medijima i javnošću: ona mora shvatiti i prihvatiti da su mediji tu radi informisanja ljudi a ne da pišu ili saopćavaju nečije želje. I u tom smislu su beskrajno zahvalni i Dževad Hodžić i Ismet Veladžić… Dakle, to može relativizirati ovo pitanje o sadašnjim kandidatima u situaciji kada se nisu kandidirali ljudi koje je svako očekivao.

DANI: Čekajte malo: oboje smo svjedoci kako Islamska zajednica tretira stručnjake svjetskog glasa kakav je prof. dr. Rešid Hafizović. Pa on je prošao gore nego Karić! Sjetite se saopćenja Cerića i Rijaseta. Je li Vi to sada najavljujete spektakularni povratak intelektualaca – a većina pobrojanih je bila proskribirana za Cerićevih dva mandata od 20 godina? Je li Vi doista vjerujete da će neko od sadašnjih kandidata imati snage da na glas kaže: šta je bilo bilo je, trebaju mi savjetnici koji su znanjem, sposobnošću, umijećem, strukom jači od mene, koji su veći alimi i koji su, za razliku od mene, imali hrabrosti da se suprotstave Cerićevoj samovolji? Izuzimam Mehtića, i on se suprotstavio.

SPAHIĆ: Moje je životno iskustvo da nema predznanja, predpameti i predmudrosti da se predvidi kako će se neko ponašati prije i na samoj vlasti. Ja mogu ovakvo pitanje mnogo žešće i izoštrenije, do same srži postaviti, jer na ovom lijepom ramazanu ne treba ništa da ostane nekazano. Kao sociolog idem do samog korijena: kako uopće mogu biti kandidati muftije koji su skoro punih 20 godina na sjednicama Rijaseta slušali i trpili, šutnjom, glasanjem ili klimanjem glavom prihvatali odluke koje su usvajane? Islamskoj zajednici treba kontinuitet na zajednicu koja je funkcionisala do dolaska Mustafe Cerića na vlast. Ona se mora kompletirati i normativno, i sadržajno, i strukturalno i funkcionalno i proceduralno. Šta radi reis? Šta radi zamjenik? Šta rade muftije? Šta rade članovi Rijaseta? I u pravosudnom i u sudskom sistemu IZ se mora vratiti sebi. Vidite sada apsurda: tvrdim da je to bilo do 1993. Danas to znači da muftijstva moraju imati prvostepena tužilaštva i disciplinske sudove, a Rijaset drugostepeni sud. Tužilaštvo sada ne postoji kao da u Islamskoj zajednici rade meleki a ne ljudi. Šta znači to? Da mi u Islamskoj zajednici svaki dan sebi, u džamiji i na minberu petkom dajemo pravo da sudimo i da presuđujemo svakom – da dajemo svakom ocjenu, svakome kvalifikaciju, mjeru i svakome potjeru. A da smo mi nedodirljivi. Takva zajednica meni nikad nije trebala. Ali ja sam i svjedok. Nemojte misliti, čak i da reis Cerić ima tu moć da ispod svog pazuha emanira svog nasljednika, da će ovaj biti lutka, instrument i sluga samo Mustafe Cerića i prvog njegovog operativnog saradnika Muhameda Salkića. Jer sve što je Cerić, kako to kaže Salkić poentirao, zamislio u nedokučivim nebesima, Salkić je pravno, normativno formulirao i u nekakve zakone upakivao. Nemojte misliti da će budući reisul-ulema to trpiti i da će on to podnositi i biti lutka.

DANI: Čak i ako bude jedan od onih koje smatraju Cerićevim kandidatom?

SPAHIĆ: Najprvi i najžešći, najveći i najjasniji otpor, ako gledamo logiku vlasti, logiku politike, logiku moći, pružit će onaj za kojeg je on najviše. Ne želim ničije ime reći, jer ne želim nijednom od njih ni pomoći ni odmoći. Moj kandidat je uvijek Senahid Bristić.

DANI: A što se Senahid nije kandidirao?

SPAHIĆ: Pa ne mogu ga ja sam kandidirati. Ja nisam ni u kakvom tijelu. Pazite, morate znati nešto što nikad ne možete znati ako niste hodža, a Vi ste čak i žensko. Ne možete biti hodža. Kad hodža uđe u mihrab on sve ljude ravnopravno sebi trpi da mu gledaju u leđa. Oni koji su 19 i po godina trpili i podnosili, naravno iz razloga oportunizma, komforizma, malograđanštine, ugođaja, ljepote, putovanja, privilegija…. nemojte misliti da će oni više trpiti. Nije zgoreg pročitati kod Hegela Fenomenologiju povijesti, kako ide razvojni put i kako rob izrasta u gospodara. Nema afirmacije bez negacije. Vi mislite da će neko biti reis da bude i dalje kvisko u rukama reisa Cerića. Iz dva razloga to je nemoguće. Prvo, zato što je Cerić takav kakav je. On kad hoće, on hoće sve i odmah. A to što hoće i što hoće sve, nikad ne zna šta je. U ljudskim granicama tome se ne može izaći u susret. Ne može Cerić sam sebi udovoljiti. Sad će biti drugi reis i taj drugi će nositi pečat. Da li će se budući reis, kako ja volim naglasiti – miješati sebi u posao i da li će ga biti strah pred Bogom, pred emanetom, pred misijom, pred sadržajem posla koji ga čeka ili će se bojati Cerića, vidjet ćemo na prvom koraku.

DANI: Kako?

SPAHIĆ: Evo ovako: u ovoj godini Cerić je potpuno relativizirao izbor reisu-l-uleme svojom pričom da se neće, a ustvari se ne može kandidirati. Dok stvar ne imenujete ona stoji u mjestu ili propada. Drugo, on je sebe poslije sebe mislio ostaviti prijedlogom Muhameda Salkića za generalnog sekretara Rijaseta iako Salkić ima 42 godine radnog staža. Njemu je Muhamed Salkić trebao biti onaj Titov srušeni most na Neretvi koji je srušen da bi se uspostavio i da bi ga partizani prešli. Salkić je trebao biti most i tampon da on ostavi sebe poslije sebe. Da li će novi reis ili nova postava Islamske zajednice raditi svoj posao ili će biti na dispoziciji Ceriću znat će se po statusu Muhameda Salkića. Da li će Salkić biti poslan u toliko zasluženu i potrebnu mirovinu da sebe oslobodi od naroda i narod od sebe i da naravno s Cerićem uživa u sjećanjima kako su neprikosnoveno 20 godina vodili Islamsku zajednicu? A ne znam da li sam rekao kako on pravno vodi Zajednicu? U Rijasetu radi dvanaestak osoba, sve su to čelnici službi, koji su penzionisani i koji su samo na svoju dosadašnju platu dodali penzije. A imate 500.000 nezaposlenih ljudi u zemlji. To s moje strane nije nikakva socijalna demagogija jer među tih 500.000 ima možda i hiljadu onih koji su završili islamske studije. E kakva je to šizofrenija, kakva je to hipokrizija i licemjerje? Mi svakog dana izlazimo pred ljude govoreći o Božijoj istini, Božijoj pravdi, o pomoći, o solidarnosti, o ljudima – preko brige za samog sebe.

Razgovala V. Selimbegović

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s