Treći mandat Tihiću bio bi kraj SDA (Intervju, Dani, 2009.)

Intervju Dana: Mustafa Spahić, profesor Gazi-Husrevbegove medrese u Sarajevu, hatib džamije Čobanija       

Magazin “Dani”, 22. 09. 2009. god., razgovarao: Senad Pećanin

Jedan od najuglednijih članova Islamske zajednice BiH i najbližih prijatelja i suradnika Alije Izetbegovića, uoči kongresa Stranke demokratske akcije govori o Sulejmanu Tihiću i njegovim konkurentima u izboru za predsjednika, Bakiru Izetbegoviću i Adnanu Terziću, o greškama Alije Izetbegovića, SDP-u BiH i Stranci za BiH, Silajdžiću i Lagumdžiji… te o javnoj šutnji povodom skandala na Pravnom fakultetu u Sarajevu

DANI: Gospodine Spahiću, po čemu se razlikuju Alija Izetbegović i Sulejman Tihić, u kontekstu njihovog liderstva u Stranci demokratske akcije?

SPAHIĆ: Alija je bio vrhunski pravnik, i to po priznanju prof. Rajka Danilovića, vrhunskog advokata, koji je tvrdio da nije u životu upoznao pravnika koji poznaje bolje duh prava od Izetbegovića. Ipak, takav Alija nikad nije donosio odluke koje se tiču ustavnopravnog karaktera i poretka bez vrhunskih pravnika, Kasima Trnke, Kasima Begića, Avde Čampare, Hilme Pašića, Edaha Bećirbegovića, Mirsada Ćemana… Odluke takvog karaktera Tihić izričito donosi sam i neprestano ponavlja: “Ja sam pravnik”. Tihić se čak uspoređuje s Alijom Izetbegovićem, na način da voli jesti jela koja je on jeo. Alija Izetbegović nikada nijednu bitnu opću odluku nije donio bez najširih mogućih konsultacija, razgovora i razmjene mišljenja s intelektualcima, kulturnim i javnim društvenim poslanicima, svim poslanicima Bošnjacima u Parlamentu, članovima SDA i s onima koji to nisu, kroz vijeća intelektualaca, Kulturno društvo Preporod, naravno, i kroz tijela i organe SDA. A Tihić, po pravilu, bez izuzetka, sve odluke takve vrste donosi sam, pa onda post festum za njih traži via facti saglasnost. Primjera je bezbroj. Kada je krenuo u Washington na tzv. aprilske pregovore, pred čitavom javnošću je izjavio da nikada u okviru ustavnopravnih promjena neće prihvatiti etničko-entitetski princip glasanja, koji je smrtonosni glogov kolac za državu BiH, a prihvatio je, bez dogovora s bilo kim, ostanak tog etničko-entitetskog principa. Naravno, tražio je naknadnu suglasnost, a svakoga ko se nije složio s Dodikom i s njim, optuživao je, po Dodikovom diktatu, za blokadu ustavnih promjena. Kad je konačno shvatio da od aprilskih promjena nema ništa i da bi se vratio u javnost i politički život, ujesen 2008., na sjednici Glavnog odbora SDA u Brčkom, njegovim zalaganjem i inicijativom donosi se odluka, citiram: “Ukoliko se OHR i međunarodna zajednica povuku iz BiH, a država ne bude kroz ustavne promjene uspostavljena u punom ustavnom i pravnom kapacitetu, SDA se vraća na poziciju Ustava Republike Bosne i Hercegovine od prije agresije.” Čim ga je Lajčak opomenuo, Tihić je povio kičmu, klepnuo ušima, skočio opet do Beograda, na noge Borisu Tadiću, a odatle, po njegovim instrukcijama, u Prud, da spašava osnovni naum i strateški plan Dodika da se BiH oslobodi OHR-a, kako bi se RS, što prije i što lakše, s manje posljedica priključila Srbiji.

DANI: Očito, Vi nemate iluzija o Tihiću. No, čini mi se da je Prudom i Vas iznenadio.

SPAHIĆ: Naravno. Tihić je u Prud otišao bez ijednog saradnika, bez znanja SDA i bez ijednog pravnika. Obrazloženje: “Ja sam pravnik.” Jeste, Tihić je pravnik za samoupravne sporazume, društvene dogovore i za Zakon o udruženom radu. Najteža i najpogubnija stvar, sa stajališta Ustava, koju je on u Prudu prihvatio, kako primjećuje Kasim Trnka, jeste metodologija ustavnih promjena amandmanskim putem. U tom slučaju, Dodik ili neki budući Dodik – jer, ovom sadašnjem, zbog kriminala prijeti zatvor – mora prihvatiti jedan ili dva amandmana i onda stati, i reći – neću dalje. U tom slučaju, država je u blokadi, a Visokog predstavnika i međunarodne zajednice nema. Dakle, ustavne promjene mogu biti komplementarne, ili nikakve. Naravno, to je zato što Tihić nije istovremeno i državnik i politički vizionar, kao rahmetli Alija, koji je svaku svoju grešku i promašaj javno priznavao, i koji je opće dobro, zajednicu i državu stavljao iznad sebe. Tihić je samo politikant, kojem je stalo isključivo do vlastite funkcije – on nikada nijednu svoju zabludu, grešku i promašaj neće priznati. Dakle, ovdje nije sporan proces pregovaranja u Prudu, ili bilo gdje. Citiram Aliju Izetbegovića: “Razgovarat ćemo gdje god možemo, kad god možemo i s kim god možemo, a ratovat ćemo samo kada moramo i kada drugog izlaza nemamo.” Kod Tihića nisu sporni pregovori, nego način, metodologija, sadržaj, rezultati i ciljevi pregovora. On pregovara sam samcat, a posljedice pregovora prenosi na BiH i njene građane.

DANI: Međutim, činjenica je da sa dosta uspjeha javnosti “prodaje” drugačije vlastito lice.

SPAHIĆ: Osvrnuo bih se na Tihićev odlazak na Titov grob, kada već Tihić voli sebe uspoređivati s Alijom. Ja sam Josipa Broza Tita uvijek više cijenio kao državnika od Sulejmana Tihića, jer je Titova zasluga historijska za bivšu SFRJ i za njene narode. Ali, što se tiče Tihića kao predsjednika SDA, on nije smio, ni po koju cijenu, kao privatno lice, otići u svojstvu predsjednika SDA da se pokloni sjenama Josipa Broza Tita, bez znanja, dogovora i odluke organa SDA. Jedno pitanje s kojim Tihić manipulira, a u koje javnost nema uvid, jeste podmlađivanje SDA. Ako se uzme u obzir da on često naglašava kako podmlađuje stranku, treba se upitati kako on to radi, kad su njegovi najbliži saradnici sve “mladići”, nijedan ispod 70 godina: Raif Dizdarević, najvažniji spoljnopolitički suradnik – 80-ak godina, Mirsad Kebo, kadrovik – bliži je 70-im nego 60-im, zatim Ćazim Sadiković, prvi i najvažniji suradnik za međunarodno pravo, inače ekspert za delegatski, socijalistički sistem, Šefkija Čekić, doživotni dekan Saobraćajnog fakulteta, Ismet Brka, Irfan Ajanović, Ismet Kasumović… Oni su, kao fol, savjetnici, jer ih on ništa ne pita, nego preko njihovog ugleda u vjerničkim masama kupi glasove na izborima i Kongresu SDA. Pa, za Boga miloga, SDA je još uvijek, makar u osnovnim programskim aktima, stranka muslimanskog povijesnog, kulturno-civilizacijskog kruga! I jedno posebno enigmatično pitanje i nerasvijetljena stvar u javnosti jeste sopstveni mit Tihića o njegovim zaslugama u RS-u. Na krilima tih zasluga, on je došao na čelo SDA. Sve relevantne funkcije Tihić je dobio kao prvoborac za prava Bošnjaka u RS-u. Od prvih izbora u RS-u 1996. godine, kada su Bošnjaci imali 220.000 glasova, broj glasača se za 10 godina smanjio na svega 22.000! Čak je SDA 2008., pod štafetnom palicom Tihića, više slavila pobjedu na općinskim izborima, nego što je SDA 1990. na teritoriji čitave BiH, kada je dobila više od 70 posto glasova Bošnjaka. O kakvoj se Tihićevoj političkoj šizofreniji i autošovinizmu radi, dovoljno govori činjenica da je na tim općinskim izborima 2008. SDA izgubila 102 poslanička mjesta u odnosu na 2004. godinu. Ukoliko se ova tendencija nastavi, bit će više političkih kadrova na državnim, diplomatskim, političkim funkcijama po principu iz RS-a, nego što stvarno povratnika Bošnjaka živi u RS-u. Nijedan Tihićev kadar iz RS-a ne živi u RS-u, nego u Federaciji: Tuzla, Tešanj, Vogošća, Sarajevo. Što se tiče načina vođenja Stranke, treba naglasiti da sve njene unutrašnje i vanjske organe, s Kebom, kadrovira, drži, profilira, klasificira, pozicionira, i kroz svoje sito i rešeto propušta Sehada Kolenović, šefica njegovog kabineta, koju u Stranci nikada niko ni za šta nije birao.

DANI: Činjenica je ipak da je Tihić Stranku očistio od uglednih članova u javnosti prepoznatljive desne orijentacije.

SPAHIĆ: Mit, projekcija, šarena laža o evropskom putu Stranke te čišćenje Stranke od klerikalnih i radikalnih snaga je, ustvari, oslobađanje stranke od intelektualaca, tipa Huseina Živalja, prof. dr. Ismeta Grbe, prof. dr. Hilme Neimarlije, prof. dr. Džemaludina Latića, prof. Enesa Pelidije, prof. dr. Hasana Muratovića, prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića, dvojice braće Gavrankapetanovića, doskorašnjeg rektora Nedžada Mulabegovića, zatim Mirsada Ćemana… Ilustracije radi, predsjednik političkog savjeta Stranke u ovom razdoblju bio je, i danas jeste, Šefkija Čekić, čovjek koji možda ne zna formulirati nijednu političku rečenicu i koji je tuđu knjigu potpisao kao svoju. Dok je Stranka dolazila na vlast, pa čak i dok je Alija bio živ, SDA-u su trebale oči, pamet i teorija, dakle, intelektualci, a sada, pod Tihićem, može se vladati i naslijepo, dakle, interesima, golom vlašću ili obećanjima pred Kongres. Pa, iako je pet potpredsjedničkih mjesta, petnaestorici ljudi se obećava isto zvanje?! Posebno je jedna Tihićeva eskapada izazvala zgražavanje sveukupne javnosti – “filozofiju žrtve treba zamijeniti vizijom budućnosti”. Kao da su Bošnjaci opsjednuti duhom tanatosa, nekrofilijom, liturgijom sahrana, duhovima i kostima predaka…! Pa, prošlo je tek 14 godina od drugog počinjenog, priznatog i presuđenog genocida na tlu Evrope, prvi put nad Židovima, sada nad Bošnjacima. Ko ima na svijetu da smije sugerirati, savjetovati Jevrejima da se ne sjećaju genocida i holokausta nad svojim precima, počinjenog prije 68 godina! Taman kada se sva Evropa, s izuzetkom Srbije i RS-a, složila i donijela odluku da se 11. juli obilježava kao Dan sjećanja i pijeteta prema žrtvama Srebrenice, predsjednik SDA, po želji i diktatu Dodika, traži da Bošnjaci s filozofije žrtve pređu na budućnost BiH. To je dodvoravanje Dodiku, a najveća uvreda i poniženje za Bošnjake. Stranka udesno – to je Tihićeva uskličnica i upitnica pred čitavim svijetom. To je prije i iznad svega pred sam Kongres alarmiranje Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i svijeta da, ukoliko Tihić ne ostane na čelu stranke, Bošnjaci odoše udesno – u revivalizam, fundamentalizam, selefizam, vehabizam, neki će u šiizam i, konačno, preko Pogorelice i Alžirske grupe, sa Al-Quaidom na Guantanamo. To je teža optužba nego da je izjavio: ukoliko ne ostanem na čelu SDA, ta stranka i Bošnjaci koji joj pripadaju odoše u titoizam, u staljinizam, boljševizam, lenjinizam, marksizam, nacizam, fašizam, rasizam, jer sve Evropa razumije i to je njoj blisko, ali da Stranka ode udesno, to je gore da nema dalje. A ko će je odvesti udesno? Njegova dva najbliža saradnika u dosadašnjem radu – zamjenik i potpredsjednik Stranke!?

DANI: Očito je da Vas boli stanje u današnjoj Stranci demokratske akcije. Je li Vam utjeha da nema velike razlike u odnosu na SDP i Stranku za BiH?

SPAHIĆ: Svaka usporedba SDA sa SBiH-om i SDP-om može biti tačna, ali je neistinita. Zašto? SBiH je stranka osnivača, stranka društva jednog lica, umnožena i iskopirana od osnivača. Ona je njegovo djelo, mjera, sudbina i sadržaj. SDP je, s druge strane, imovinski sljednik Saveza komunista, a ideološki, ne znam ni da li oni sami znaju čiji su. Ali, SDP, ukoliko bude išla ka jednoj istinskoj, evropskoj socijaldemokraciji, u BiH je i nužna i dobrodošla. SDA ni po sadržaju, ni po osnivanju, ni po karakteru nije ono što su SBiH i SDP. Dakle, SDA je pokret bošnjačkog naroda od 1990.; iako populistička, bio je i emotivna reakcija na dotadašnju vladavinu komunizma. Ma koliko Alija bio njen osnivač i najznačajniji čovjek, SDA se nikada nije mogla izjednačiti ni sa samim Alijom. Tihić neprestano ponavlja da on Stranku pretvara u jednonarodnu, demokratsku, proevropsku političku stranku s evropskim profilom i stavovima. To sve čini pred strancima, a vjernicima u džamiji se obraća kao imam, iako ni dana nije proveo u medresi. Naprotiv, svojevremeno je bio i član Saveza komunista, pa čak i sekretar partijske organizacije. Ja sam čak gledao slike na kojima on predvodi džemat i kad god mu koji imam dopusti, on i vazi. Za razliku od njega, Haris Silajdžić, koji je završio medresu i koji izuzetno dobro govori arapski jezik i zna dijelove Kur'ana napamet, nikada se u to nije petljao. A ipak, Tihić, kao bivši komunist, a sadašnji vaiz i imam, vodi SDA, Bošnjake i BiH u Evropu. Vještom političkom igrom, Tihić još i Nedžada Brankovića tovari na leđa Bakiru Izetbegoviću, iako je Bakirov kandidat za premijera bio Denis Zvizdić, a Branković je upravo Tihićev kandidat.

DANI: A kako Vi doživljavate Tihića u usporedbi sa Bakirom Izetbegovićem i Adnanom Terzićem?

SPAHIĆ: Ukoliko se prihvati Platonova premisa da se za dobro države nekada može i slagati, može se kazati da se i Tihić, i Terzić, i Bakir Izetbegović služe i koriste političkom laži, ali Bakir Izetbegović i Adnan Terzić sigurno nisu politički spletkaroši. Zapravo, smutnja i spletka su politički stil Sulejmana Tihića. On ima jedan unutrašnji, nepremostiv problem – kompleks inferiornosti pred strancima, možda zbog nepoznavanja niti jednog stranog jezika, što čak i pred Dodikom i Čovićem kompenzira kompleksom superiornosti pred Bošnjacima. “Ja sam pravnik, Haris je medresanlija, hodža”, a za svog protivkandidata Bakira Izetbegovića kaže da je mlad, zelen, neiskusan, da treba još da uči. Ova se pojava u kulturi zove snobizam. Uz njega su izričito sigurni samo politički puzavci i gmizavci. Za Tihićeve kerteze i političku autokratiju od 2005. kriv je i zamjenik predsjednika Stranke Adnan Terzić, kao i svi potpredsjednici Stranke, njih petorica, koje je sve do jednog, kao i Tihića, izabrao Kongres. Umjesto da se u okviru statuta miješaju u svoj posao, oni su se pred Tihićem ponašali kao političke mrlje, fleke i podanici. Tako se SDA svela na društvo jednog lica, političkog suverena Tihića, njegove poslušne, dobro plaćene činovnike i sve nas članove, podanike. To je zato što Tihić nikada nije bio ni državnik, ni političar, nego politikant i politički intrigant. Ostanak Tihića na čelu SDA neće donijeti pobjedu ni njemu, ni SDA, ni Bošnjacima, ni bosanskim građanima, ni državi, jer Tihić je, po usudu, čovjek negativne politike. Zaustavio je razvoj elektroenergetskog sektora, koji je bio prošao sve predviđene procedure i državna nadležna tijela, a nije ponudio nikakvo drugo rješenje. Amandman za Brčko uradili su Gregorian, Lagumdžija i Dodik, reformu policije Dodik, Silajdžić i stranci, a s Tihićem je, doista, sve osim njega propalo. Nije nelegitimno, nije nelegalno i nije neregularno da se Tihić kandidira za treći mandat na čelu SDA, nego je način kako se kandidira apsolutno izvan morala. Međutim, potpuno je nemoralno da se on kandidira nakon poraza od Harisa Silajdžića ili nakon zadnjih općinskih izbora, na kojima su izgubljena 102 poslanička mjesta. Ima puno ljudi u BiH kojima su država BiH, njeni građani, ravnopravni narodi iznad njihove vlastite pozicije i funkcije. Primjera radi, Ivo Komšić, Željko Komšić, Mirko Pejanović, Tatjana Mijatović, Miro Lazović, Ivan Brigić, Haris Silajdžić… Nisam siguran da za Tihića postoji išta značajnije i bitnije od njegove vlastite funkcije.

DANI: Kako gledate na činjenicu da je Tihić bio upravo izbor Alije Izetbegovića za predsjednika Stranke?

SPAHIĆ: U tom kontekstu, vidim tri promašaja u politici Alije Izetbegovića. Tihić je najveći kadrovski politički promašaj Alije Izetbegovića upravo zato što je odavao sliku idealnog, poštenog i poslušnog. Mnogi i danas na njega tako gledaju. Kakva varka i kakva zamka! Volio bih da Alija oživi makar na dan predstojećeg Kongresa SDA, pa da posmatra ponašanje Tihića u odnosu na SDA i na njegovog sina Bakira, protivkandidata, a i u odnosu na Adnana Terzića. Najveća opasnost Tihićevog političkog nastupa jeste u tome što on izgleda bezazlen i banalan. Drugi promašaj u državničkom, političkom radu Izetbegovića, u čemu vidim i dio svoje višegodišnje zablude, jeste deviza da imamo “svoje medije”. Treća greška koju je mogao rahmetli Alija ublažiti je ta da se SDA, iz narodno-populističkog pokreta, nije nikada isprofilirala i formirala kao prava politička stranka. Bit politike je organizacija i kadrovska politika. Povijesne, metapovijesne, hijeropovijesne greške ne samo SDA, nego i svih političkih stranka i političkih subjekata u BiH politička su zapuštenost, nekultura, nesvijest, neinformiranost i elementarno nepoznavanje filozofije prava, političke filozofije, teorije, doktrine, povijesti, komparativne povijesti i nepostojanje časopisa i novina takve vrste. To što svojim komentatorskim pristupom pokušavaju Oslobođenje, Dani i još neki časopisi i poneka političko-analitička emisija na televiziji, nije ni kap u moru. Veoma teška i opasna greška jeste što se demokratiji, slobodama i pravima davala veća prednost nad pravom, nad ustavom, nad zakonom, nad obavezama i dužnostima. Ukoliko se to razdvaja i suprotstavlja, neminovno vodi u nepodnošljivu anarhiju. Greška koja će nas izbaciti iz civilizacijskog kolosijeka Evrope jeste sveukupno školstvo, obrazovanje i odgoj – od vrtića, preko osnovnih, srednjih škola, fakulteta i univerziteta. Zar zorna, gorka i upečatljiva, ali istinita slika tog i takvog stanja nije Pravni fakultet u Sarajevu? Prostitucija, klasična ucjena, korupcija, duhovna pornografija, duhovna prostitucija na fakultetima, plagijati, prepisane knjige, nekompetencija, nestručnost, nekvalitet predavanja, neodržavanje nastave, poniranje intelektualnog rada, nestajanje intelektualaca, poplava serijske inteligencije, kerbera, modernih plaćenika i uslužnih duhova, stvari su za koje lijeka nema.

Prognoza: SDA je preživjela Aliju Izetbegovića, ali neće nadživjeti treći mandat Sulejmana Tihića

DANI: Šta bi za SDA značio novi Tihićev mandat?

SPAHIĆ: Ostanak Tihića na čelu SDA znači dalje urušavanje, rasipanje i marginalizaciju te stranke na nove političke frakcije, gubljenje glasačkog tijela već na budućim izborima, produbljivanje sukoba SDA – SBiH, uslijed Tihićevog kompleksa od Harisa Silajdžića, otvorene nesporazume, pa i sukobe u SDA – Islamska zajednica, nazadovanje Stranke ka entropiji i neminovno jačanje kantonalnih i općinskih odbora SDA, kao dijela općeg procesa političke refeudalizacije kod Bošnjaka. Ukoliko Tihić ostane na čelu SDA, ispunit će se ocjena koju sam iznio kada smo se vraćali sa Alijine dženaze. SDA je preživjela Aliju Izetbegovića, ali neće nadživjeti Sulejmana Tihića. A ako tako i bude, hairnije bi bilo da je ta stranka sa Alijom, rahmetli, spuštena zajedno u mezar na Kovačima, krajem oktobra 2003. godine. Zašto? Zato što u SDP-u Lagumdžija “Bošnjak” pobjeđuje sam sebe, u SBiH Silajdžić “Bošnjak” pobjeđuje sam sebe, pa evo i u SDA, Tihić pobjeđuje sam sebe. Ukoliko ostane na čelu SDA, Tihić se sa takvim delegatima na kongresu može hvaliti, da bi na petom Kongresu pobijedio i živog Aliju, a ne samo Bakira. To je ista situacija kao kod Dostojevskog u Braći Karamazovim, u Legendi o Velikom inkvizitoru, kada se Isus pojavljuje među inkvizitorima i čudi se šta rade u njegovo ime, i u ime kršćanstva, a oni mu odgovaraju da se pokori ili će i sam doći na sud i biti žrtva inkvizicije: Nama je tvoje ime trebalo, dok nismo uspostavili sud inkvizicije, a sada možemo i bez tebe.

O Pravnom fakultetu: Ni za milion godina mi neće biti jasna šutnja Mustafe Imamovića, Fikreta Karčića, Zdravka Grebe ili Enesa Durmiševića

DANI: Kako objašnjavate javni muk povodom akademskog i moralnog dna na koje se spustio Pravni fakultet u Sarajevu?

SPAHIĆ: Ni za milion godina mi neće biti jasno kako mogu takvi profesori, sa takvim imenom, ugledom i težinom u javnosti, tipa profesora Mustafe Imamovića, profesora Fikreta Karčića, profesora Zdravka Grebe ili Enesa Durmiševića, kako mogu šutjeti i kako se mogu javno ne odrediti prema onome što već desetljećima, i to čitav fakultet zna, rade u javnosti četvorica imenovanih i prokazanih profesora?! U tom pogledu, ta moralno-etička i univerzalna ljudska težina grijeha i šutnje skoro da je veća od ovoga pravno-krivičnog, ne kažem nedjela, nego zločina ovih profesora. Isto važi i za šutnju rektora, koji čak ide i u tekiju, te šutnju Senata o svim dešavanjima na Univerzitetu. Možda su i šutnja ministara, bilo federalnog, bilo kantonalnog ministra obrazovanja, jedina objašnjenja zašto pet potpredsjednika i zamjenik predsjednika SDA šute ove četiri godine.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s