Strukturalne slabosti i greške u svijesti Bošnjaka

Znakovi vremena, broj 22-23, Institut Ibn Sina, Sarajevo, 2004.

„U svom hodu budi odmjeren i smjeran, a u govoru ne budi grlat, nego glas svoj ti obori! Zbilja, ta najneprijatniji i najmrskiji glas je revanje magarca.“ (Lukman; 19).

Možda su Bošnjaci narod kozmičkih paradoksa. Čini se da u jednom ima više suprotnosti, nego u milijardi i po Kineza. To je jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape-fesa dva puta, iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti a drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu.

U bošnjačkom narodu susreću se ljudi koji skoro sami, kada su mutevelije, grade i brinu se o džamiji, a kada više nisu mutevelije, oni ne da se više ne brinu o džamiji, nego bi je i srušili. Tako je i u drugim oblastima: politici, vojsci, policiji, diplomatiji, upravi, sudstvu, administraciji, sportu, školstvu. Dok je ne mali broj Bošnjaka, u policiji i na funkciji, kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada izgube funkciju i dođu u dispoziciju, sve bi ti isti ljudi, pa i ono što su smi uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Bez pretjerivanja može se kazati i ustvrditi da u nekim aspektima i dimenzijama života, ne mali broj Bošnjaka je sa sistematskim i strukturalnim greškama i slabostima u sebi.

Na razini kolektivne svijesti i mentaliteta pervertirani oblici te svijesti koji se najviše manifestiraju i koji su najprisutniji su: neograničena potreba za ispovijedanjem; donatorsko-parazitska svijest, svijest oholih siromaha, svijest rasipnika bez razloga i svijest gospode bez pokrića.

Neograničena potreba za ispovijedanjem

Osnovna karakteristika, odrednica, crta i odlika Bošnjaka u izvanjskoj komunikaciji jeste: nezajažljiva, neograničena, neuhvatljiva i nezasita potreba za ispovijedanjem. Gdje? U svakom liku ili aspektu života. Ta potreba podjednako je prisutna među Bošnjacima u književnosti, poeziji, historiji, teoriji, politici, diplomatiji, sportu, vojsci, policiji. To ispovijedanje se ispoljava i manifestira kao samokazivanje, samosvjedočenje, samoocjenjivanje, samointerpretacija, samogledanje, i samoprosuđivanje o svemu i svakome.

Otkud neodoljiva, neugasiva, nezaustavljiva, neotklonjiva i neograničena bolest zvana logoreja Bošnjaka da pričaju, kazuju, svjedoče i pišu o svemu? Jedan od mogućih odgovora jeste neprestana i permanentna, egzistencijalna i fizičko-biološka opasnost i ugroženost Bošnjaka od 1918. godine do danas. Uz bok te opasnosti i ugroženosti ide neotklonjivo i kao sudbina neumitno neprijateljsko okruženje Srbije i Hrvatske izvana, i bosanskih Srba i Hrvata iznutra nad Bošnjacima i Bosnom i Hrecegovinom. Te dvije, kao sudbina i prirodna kataklizma, neotklonjive opasnosti dovode Bošnjake do: trauma, frustracija, kompleksa, inferiornosti naspram Srba i Hrvata, i kompleksa superiornosti unutar sebe, po svim osnovama, jednih naspram drugih, do nestabilnosti, nesigurnosti, neotklonjivog straha, neodređenosti, neizvjesnosti, nemira, nekoncentracije, neusmjerenosti, neizdržljivosti, nedosljednosti, neustrajnosti, neuspravnosti. Genocid nad Bošnjacima, kao povijesni usud 316 godina, u okeanu drugog kulturno-civilizacijskog kruga koji ih kao manjinu od nekoliko miliona ne štiti unutar svojih 700 miliona, čini od Bošnjaka nerazborite, nerazumne, neumjerene, nezrele, nesabrane, nestrpljive i neodređene ljude. Najbolji primjer za to je lik Hasana iz romana “Derviš i smrt”, koji je talenat za mnoge stvari i koji mnoge poslove u životu otpočinje, a niti visoke škole završava, niti ijedan posao privodi kraju. Bošnjaci dođu kao narod doživotnih neostvarenih talenata i ljudi koji se vraćaju na početak istih poslova, istih tema, istih problema i istih priča.

Neučestvovanje Bošnjaka kao naroda, najmanje jedno stoljeće, u javnom, političkom i državnom životu učinilo je od njih na javnim razinama života: neiživljene nekompetentne, nedorasle, nestručne, neznane, na vlast nenaviknute ljude, od države, vlasti, politike, zajednice, društva, javnih poslova i interesa otuđene, otrgnute, odviknute, u sebe zatvorene, odljuđene i pogospođene ljude. Takvi ljudi vladaju i upravljaju u grču, u nemiru, u zebnji, u strahu, u tjeskobi, u nesvijsti, u neuvažavanju države, državnih organa, institucija, ustanova i naroda. U isključivoj brizi i strahu samo za sebe i svoj status, ne čuvaju državnu tajnu, javnu stvar i javni interes. Pridajući vlastitim riječima skoro mitski značaj, Bošnjaci pričaju, kazuju i pišu o svemu i svačemu, živeći u iluziji da su njihove riječi jednako stvaranje i zaštita života, imovine, potomstva i svih vrijednosti života.

Bošnjaci se pred Srbima i Hrvatima i međunarodnim zajednicama tako i toliko samooptužuju, samoporiču, saoodriču, samopljuju, samounižavaju, samopotvaraju, da to prelazi u nepamet i nerazum, u nesvijest, u neprirodnost, u nemogućnost, u nevjerovatnost. Saooptužbe, samopotvore i samoklevetanja Bošnjaka kroz formu ispovijedanja, najčešće samoispovijedanja, prelaze u samonegaciju. Možda oni misle da su te forme ispovijedanja i netraženog svjedočenja i kazivanja protiv sebe, kao i Askina igra pred vukom, jedini način opstanka u okruženju susjedstva.

Svijest oholih siromaha

Druga strukturalna greška i slabost kod Bošnjaka jeste – svijest oholih siromaha. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i u međusobnim odnosima, poslovima i komunikacijama smatraju mnoge poslove, zanimanja i zvanja uvredljivim i ponižavajućim. Tako su u Bosni i Hercegovini nezadovoljni ako budu brigadir, pukovnik i ljekar primarijus, ministar, ataše, konzul, profesor, nastavnik, a u Njemačkoj, SAD, Francuskoj, Engleskoj se mire i bez pogovora prihvataju da budu noćni portiri, čistači, fizički radnici. U svijetu jedni te isti ljudi, zvani Bošnjaci, prihvataju sva zvanja i poslove, bez pogovora i prigovora, a u Bosni i Hercegovini čim se pojave, ne mire se i nisu zadovoljni ni poslovima ni zvanjima, ni funkcijama.

Da li Bošnjaci znaju da Zapad, za kojim oni danas toliko žude, unazad četiri stoljeća počiva na četiri osnovne premise: ideji misije i poziva, na ideji i misiji rada i proizvodnje, na ideji i misiji čuvanja i štednje i na ideji i misiji neprestanog uvećavanja i usavršavanja proizvodnje.

Nije od viška prisjetiti se i Poslanikovog hadisa u kome kaže: “S trojicom Allah neće progovoriti na Sudnjem danu, niti će im oprostiti, niti će ih Svojom milošću – rahmetom zaštititi. Za njih je određena teška i bolna kazna. To su: starac bludnik, vladar i vođa koji laže i vara narod i siromah koji je ohol”.

Jedan je težak taksirat i udes biti siromašan, a bezizlazno je stanje i težak grijeh biti ohol i nadmen u siromaštvu. Kao što rak razara ljudski organizam, tako oholost razara međuljudske odnose, uništava zajednički život i uspostavlja nevidljive kineske zidove među ljudima. Psihološki gledano, vjera oholih ljudi, ustvari njihova taština, nadmenost, gordost, umišljena a kod siromaha i u svemu ostalom lažna veličina. Sa stajališta psihologije, to su narcisoidne i posesivne osobe, a ako su siromasi, lažnom slikom o sebi odbijaju i materijalnu pomoć ljudi. Oholi ljudi, bez obzira što su siromašni, odbijaju poslove koje smatraju sebe nedostojnim i odbijaju pomoć koja im se ne sviđa.

Svijest gospode bez pokrića

Treća strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste – svijest gospode bez pokrića. Svijest gospode bez pokrića u Bošnjacima ponajviše je, kao i u drugim narodima, razvio komunizam. Tu svijest prati jedna pogubna i nakaradna rečenica koju ponavlja majka sinu: “Nećeš ti biti i raditi ono što ti je bio i radio babo.” Da ne bude nesporazuma, babo je bio izuzetan čoban, izuzetan zemljoradnik i poljoprivrednik, izuzetan majstor i zanatlija, izuzetan trgovac i izuzetan radnik. Sin ili kćerka se daju u školu, ne da bi se osposobili za život i da bi uz velika zvanja i titule postigli velika znanja, nego primarno da nikada ne bi bili radnici, zanatlije, poljoprivrednici i da nikada ne bi ušli u fabriku i izašli na njivu. Riječi djetetu: “ti nećeš biti i raditi ono što ti je bio i radio babo” razvijaju u djetetu svijest prema poljoprivredi, industriji, trgovini i zanatstvu kao prema ratnim zločincima. To u djetetu razvija traume, frustracije, komplekse i strahove od sela i konkretnog posla. Izlaz je selidba u grad po svaku cijenu, mržnja prema selu i konkretnom poslu i neodoljiva želja i čežnja za jalovim činovništvom ili mrtvom stražom socijalizma. To činovništvo, mrtva straža socijalizma ili gospoda bez pokrića, je neprirodno i nejednostavno, u komunikaciji nesposobno, neznano, nestručno i nekompletno u poslu, neumjereno i nerazumno, nerazborito i neizdržljivo u zahtjevima i prohtjevima. Jedini lijek za gospodu bez pokrića, koja bi trošila ne pitajući otkuda sredstva, jeste dovesti je u poziciju da živi i troši od svoje zarade.

 

Donatorsko-parazitska svijest

Četvrta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste – unazad sedam godina, donatorsko – parazitska i iščekujuća nadajuća svijest. Što se tiče donacija, svijest Bošnjaka je iz nužde fizičko-biološkog opstanka prešla u stanje stalne navike primanja i uzimanja donacija strane pomoći. Ta donatorsko-parazitska i iščekujuće-nadajuća svijest je toliko, unazad sedam godina, ovladala svim kategorijama i uzrastima Bošnjaka da to oni i ne primjećuju nego smatraju potpuno autentičnom i prirodnom pojavom. Tek kada ih poneki stranac, kao nedavno visoki predstavnik međunarodne zajednice, upozori da su ljudi u BiH uvjereni da im je onaj ko im je donirao jedan dolar uvijek dužan davati pomoć i brinuti o njima, oni se osvijeste od dubokih snova i iluzija o donacijama.

Prije svega, što se tiče donacija, svaki Bošnjak mora znati i biti svjestan da je donacija milost, solidarnost i dobročinstvo svijeta a nikakva dužnost, obaveza i naše pravo. Drugo, biti uvjeren i razvijati u mladima svijest i spozanju da je bolja i vrjednija ona ruka koja daje milost i donaciju od one koja je prima. Treće, perspektiva ni jednog naroda, pa ni Bošnjaka, nije u stalnim i trajnim donacijaam nego u korisnim poslovima, pravim zanatima i školovanju.

Svijest rasipnika bez razloga

Peta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste svijest rasipnika bez razloga. Nema nijednog Allahovog nimeta i blagodati počevši od vode, hrane, drveta, uglja, nafte, struje, plina, odjeće, obuće, namještaja, vremena, prostora, proizvodnje, obrazovanja, školstva, knjiga, novina, voća, povrća, lijekova… , gdje se Bošnjaci ne ponašaju kao rasipnici. Dva su osnovna razloga koji jedan iznutra – islam, a drugi izvana – ekonomsko-privredni i egzistencijalni uvjeti života, obavezuju Bošnjake na krajnju umjernost, racionalnost, čuvanje, štednju i nerasipanje. Kulturno-civilizacijski krug kome pripadaju Bošnjaci, odnosno islam, na svaki način isključuje dvije krajnosti: škrtost kojom šejtan ljude, ukoliko ne budu škrti, plaši siormaštvom i rasipništvo. Kao što škrtost ljude udaljava od Allaha, od Poslanika, od ljudi Dženneta, a približava Džehenemu, tako rasipnost i rasipništvo dovode ljude u poziciju šejtanske braće.

“Daj bližnjem pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali nemoj rasipnički rasipati, tj. (dijeliti imetak bez cilja i gdje ne treba), jer, zbilja su rasipnici braća šejtanska, a šejtan je nezahvalan spram svoga Gospodara. I nemoj, kao da ti je ruka za vrat tvoj okovana, škrtariti (ruka koja je okovana loncem za čovjekov vrat, te on rukom ne može ništa udijeliti), a nemoj je ni sasvim ispruženu držati, pa da prekoren i bez igdje ičega ostaneš ti! Gospodar tvoj doista opskrbu kome hoće pruža, a i umanjuje. On je zbilja obaviješten i vidi robove Svoje”. (El-Isra; 26., 27., 29. i 30)

Što se tiče škrtosti i rasipništva, dvije su šejtanske zamke: škrtica bi Allahovu opskrbu, darove i blagodati, mimo Njegove volje i Odredbe, ljudima umanjivao i uskraćivao, a rasipnik bi, također mimo Njegove volje i Odredbe, tu opskrbu, darove i blagodati uvećavao, kao da ih on stvara, usmjerava i određuje, a ne Allah. U osnovi, Kur'an škrtici zabranjuje da škrtari, a rasipniku da prekomjerno daje, troši i rasipa.

Muslimane je Allah učinio Zajednicom mjere, umjerenosti, sredine, srednjeg puta, ravnoteže i sinteze, a ne krajnosti bilo koje vrste: “Mi smo tako vas učinili zajednicom središnjom da biste bili svjedoci protiv svijeta ostalog, i da Poslanik bude protiv vas svjedok”. (El-Bekare; 143.) Najbolja je u svim stvarima i po svim pitanjima u životu sredina. Biti središnja zajednica znači biti umjeren u vjeri, životu, radu, ponašanju, djelima, držanju, stavu, riječima, suđenju i prosuđivanju, a ne pretjerivanju.

“I samo su govorili (muslimani): “Gospodaru naš, oprosti nam krivice i neumjerenost našu u postupcima i odlukama našim i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje”. (Ali-Imran; 147). Uvjet Allahove pomoći i milosti jeste prava mjera i umjerenost. I rasipništvo, kao bratstvo sa šejtanom, i škrtost, kao daljina i odbačenost od Allaha, ljudi i Dženneta, su negacija umjerenosti. Ko nije umjeren on narušava Red, Poredak, Mjeru, Ravnotežu i Sintezu svijeta, i otpada iz Ummeta islama.

Allah umjerene ljude nagrađuje, a rasipnike osiromašuje: “Onoga ko živi umjereno Allah će imućnim učiniti, ko rasipa svoj imetak, Allah će ga osiromašiti, ko bude skroman i ponizan Allah će ga uzvisiti, a ko se oholi i omalovažava druge ljude Allah će ga poniziti” – kaže Poslanik.

Po zemlji se može hodati na dva načina: na temelju Objave i Sunneta, koristeći osjetila, razum i um, pomoću nauke ići otvorenih očiju u život i istraživati, planirati, tehnički i znanstveno privređivati, ekonomisati, stjecati, koristiti i raspoređivati resurse, ili ići naslijepo, spontano, slučajno, slijepo, kratkovidno i kratkoročno, od danas do sutra: “Zar je onaj koji zna da je ono što se objavljuje od Gospodara tvoga Istina kao onaj koji je slijep?! Doista samo ljudi pametni i umom obdareni pouku uzimaju: oni koji zavjet Allahu dat ispunjavaju i Ugovor ne krše, i koji pomno izvršavaju ono što je Allah da se izršava naredio, i koji strepe od Gospodara svoga i koji se boje kobnog svođenja računa, koji se strpe u čežnji za zadovoljstvom svoga Gospodara, i koji salat klanjaju, i od onoga čime smo ih opskrbili dijele krišom i na javi, i koji dobrim djelom za zlo djelo uzvraćaju – njih čeka Kuća najsretnija, bašče rajske, edenske, u koje će ući oni, a i oni koji su dobro činili između njihovih roditelja, njihovih žena i njihova potomstva! A i meleki će im ulaziti na vrata svaka: Sellam alejkum – Mir vama neka je za ono što trpjeli ste! Divna li je Kuća najsretnija! A oni koji Zavjet Allahu dat krše, nakon što se na njega obavezaše, i koji kidaju ono što je Allah naredio da se održava, nikada ne kida i izvršava, i koji nered na Zemlji čine -takvima prokletstvo bit će, njima Kuća nesretna – najgore prebivalište, Allah u izobilju opskrbu daje kome On hoće i uskraćuje. Oni se raduju životu ovosvjetskome, a život ovosvjetski je spram života onosvjetkoga tek stvarčica prolazna i nestalna”. ( Er-Rad; 19. – 26.)

Sretni i na Allahovom putu ljudi zavjet Allahu dat ispunjavaju, Ugovor ne krše i pomno i potpuno prema njemu izvršavaju ono što je On naredio, a nesretni ljudi – žrtve šejtanove krše zavjet, kidaju od Allaha ustanovljene obaveze, propise i dužnosti i čine nered na zemlji.

Drugi, pored islama, razlog zašto Bošnjaci nipošto, nikako i nikada ne smiju biti rasipnici ili braća šejtanova jeste ekonomsko-privredni i egzistencijalni. Oni moraju znati osnovno i zlatno pravilo svake ekonomije: štednja, čuvanje, ušteda u svemu i nerasipanje. Štednja je, ustvari, prva i najveća zarada. Na štednji počivaju sve ekonomije Zapada. Drugo, ne može narod koji u velikoj mjeri živi od međunarodne humanitarne pomoći biti narod rasipnika. Time će izazvati svijet protiv sebe i izgubiti pomoć. Dalje, nikada ljudi i narod koji rasipaju, bacaju i uništavaju hranu ili nafaku ne mogu biti ozbiljni i uspješni ni u čemu. Na kraju, nema ni jednom čovjeku, a ni narodu, Allahove milosti i pomoći, dok ne zatvore sve kapije i prolaze rasipništvu u sebi i oko sebe.

Zato conditio sine qua non- uvjet svih uvjeta obnove Bosne i Hercegovine, njenog uključenja u sve međunarodne ekonomsko-privredne, vojne, međudržavne i diplomatsko-političke tokove i procese, kao i svekoliko uzdizanje i reafirmacija Bošnjaka, jeste: vraćanje identitetu i korijenima, čuvanje i štednja, rad, zdrava i korisna proizvodnja, prihvatanje pravih zanata i školovanje prema svjetskim standardima.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s