Reis je ispunio sve uvjete da bude smjenjen (Intervju, Dani, 2006.)

Intervju Dana: Mustafa Spahić, Magazin “Dani” Broj 495 – 08. 12. 2006. god., razgovarala: Vildana Selimbegović

Nakon skandaloznog Saopćenja Rijaseta IZ-a u BiH izdatog povodom teksta prof. dr. Rešida Hafizovića, uslijedila je bosanska šutnja. Jedan od najpoznatijih osuđenika zbog delikta mišljenja, žrtva montiranih političkih procesa Mustafa Spahić na takav odnos ne želi pristati: predavač povijesti islama u Gazi Husrev-begovoj medresi i hatib sarajevske džamije Čobanija Danima objašnjava razloge zbog kojih Islamska zajednica mora mijenjati ili reisa ili praksu ef. Cerića.

DANI: Dozvolite mi da citiram akademika Esada Durakovića povodom Saopćenja Rijaseta: „Pogubnije od toga do jučer meni nezamislivog čina Rijaseta može biti samo jedna stvar: da nastavnički kolektiv FIN-a, prema kome je Abu Hamza već isturio pesnicu, a koju ne primjećuje ni Rijaset – da taj kolektiv ostavi na brisanom prostoru uzornu čestitost i odvažnost akademika Rešida Hafizovića.“ Čini se da upravo tome svjedočimo.

SPAHIĆ: U hijerarhiji vrijednosti islama – sloboda prethodi objavi i ona je okvir i prostor objave. Iz objave slijedi vjera, iz vjere religija, obredi i etika. Vjera je ono što nas ispunjava i određuje, a religija je prva i najosvjedočenija manifestacija vjere. Obredi su veza, komunikacije između Stvoritelja i ljudi te sjećanje na Boga, a etika je primijenjena religija u međuljudskim odnosima. Ako gledate ovu hijerarhiju, sloboda je ono što prethodi i objavi, i vjeri, i religiji, i obredima. Bez slobode ništa od toga ne može na od Boga određeni način biti posvjedočeno. Upravo zato, kad se i ne bih slagao sa formulacijama akademika Rešida Hafizovića, sa sadržajem onoga što je kazao u svome tekstu, ja bih branio njegovo pravo na slobodu uvažavajući njegov dignitet i autoritet i uvažavajući vrijednost slobode jer Allah se u Kur'anu kune gradom Mekkom da će Muhammed i ljudi u Mekki biti slobodni. No, da kažem i ovo: ja apsolutno podržavam akademika Hafizovića, profesore Adnana Silajdžića i Mustafu Sušića i akademika Durakovića, ali ovdje u prvi plan ističem slobodu kao univerzalno načelo.

DANI: Iz Vas progovara žrtva montiranih političkih procesa, osuđenik zbog delikta mišljenja. Zaista, koja je bila prva Vaša reakcija na Rijasetovo Saopćenje?

SPAHIĆ: Saopćenje Rijaseta je saopćenje sa sjednice društva jedne ličnosti. Rijaset je promptno reagirao na Hafizovićev tekst: odmah sutradan. Pouzdano se zna da se sjednica Rijaseta nije održala. To nije ništa čudno niti iznenađujuće kada je u pitanju reis Cerić i odnosi u Rijasetu koje on dominantno profilira i određuje unazad 14 godina. Ako se sjećate Deklaracije evropskih muslimana – reisul-ulema ju je sam napisao, promovirao i predstavljao kao dokument, a i ona je bila deklaracija društva jednog lica. Tek kad sam ja javno kazao da iza te deklaracije ni formalno pa ni u najbezazlenijoj formi ne stoji ni Rijaset ni Sabor Islamske zajednice niti Vijeće za fetvu ni Ustavni sud IZ-a, onda je Cerić – možda je i cijela godina prošla – deklaraciju odnio na Rijaset i tako je prihvaćena. Ovdje se mora kazati: u Rijasetovoj osudi Rešida Hafizovića je recidiv za kojeg sam smatrao da samo može ostati u romanima, kao što je Ime ruže, i u povijesti, kao pokušaj zapćenja, uvezivanja mišljenja u lance. Poslanik islama Muhammed a.s. kaže da je najveći stepen džihada, javnog angažmana, moćniku, silniku, vladaru, onom koji je postao mjera sam sebi – reći istinu u lice. U tom saopćenju se osuđuje Rešid Hafizović. To se može svrstati u povijesni laboratorij beščašća i bestida onoga iza čega su stajali faraoni, iza čega je stajala crkva preko inkvizicije, ali i crkva danas ne voli da joj se to spominje niti da ju se na to podsjeća. Ako ima išta što je sveto i svijetlo u islamu i muslimanima, to je da nema presuditelja o onom što ljudi misle, žele, osjećaju ili namjeravaju. Čitav šerijat počiva i završava, reklo bi se, na jednoj krajnje ljudskoj formi pozitivizma. Šerijat sudi izvanjskom djelu, djelu iza kojeg slijedi šteta, a intelektualnim raspravama je mjesto u okviru sile argumenata, a nikako argumenata sile u kojima se upotrebljava i zloupotrebljava institucija Rijaseta IZ-a. Ponavljam, nije bilo sjednice, a reis potpisuje Rijaset.

DANI: Da li ste o tome razgovarali s nekim od članova Rijaseta?

SPAHIĆ: O tim pitanjima razgovarati s ljudima u IZ-u, osim časnih pojedinaca, moguće je samo privatno, kada obećate da nećete kazati ko vam je rekao. No, ovo je čin koji po iznenađenju prijeti da nadiđe i samog reisa Cerića, jer on je prvi put u nekoj odluci pominje riječ – osuđuje. Udbine sinove iz Zelene knjige, Čuvare Jugoslavije, nije osudio nego ih je počastio amnestijom. Idejne kreatore čina da se isprebija sarajevski muftija Husein Smajić, šef vjersko-prosvjetne službe Muharem Omerdić, glavni imam u Sarajevu Ferid Dautević i tadašnji predsjednik Medžlisa Suad Berbić – on je primio u posjetu. Govorim o Carevoj džamiji i pokušaju da se tamo pitanje neinstitucionalnih imama i hatiba riješi po dogovoru, u okviru procedure IZ-a, sa dotadašnjim imamom koji već ima 90 godina. Dakle, kada su ti ljudi isprebijani – umjesto da njih zovne sebi u posjetu da ih javno zaštiti, da prime neku vrstu satisfakcije od svoga vjerskog poglavara – primljeni su kod reisa oni koji su na njih napad organizirali. Reisul-ulema se i tada vodio logikom kojom završava Balkanski špijun: „Moj će brat tebi oprostiti što te je tukao.“ Sljedeća činjenica u logici istog reda je odnos reisul-uleme prema Fakultetu islamskih nauka. FIN je u okviru i pod okriljem Rijaseta, reisul-ulema je profesor na tom fakultetu, član Upravnog odbora FIN-a je Muhamed Salkić, generalni sekretar Rijaseta. Doskora, sve do svoje smrti, Ibrahim Džananović, nekadašnji dekan je po funkciji dekana bio član Rijaseta. Kad je on preselio na ahiret, da ne bi Enes Karić bio član Rijaseta – jer su se bližili izbori u IZ-u – uzet je dekan Islamske pedagoške akademije iz Zenice.

DANI: Na web-siteu Rijaseta piše da je po toj funkciji Šukrija Ramić, mada je dekan sada Zuhdija Adilović.

SPAHIĆ: Sada je Zuhdija član, ali to nije važno – važno je da je iskorištena prilika da ne bude Karić. I dok se orkestrirano, kroz novine i televiziju, napada institucija FIN-a, njegovi profesori, dva akademika – umjesto da njih primi u posjetu reisul-ulema prima čovjeka koji u hijerarhiji islama nema nikakvo zvanje. Njemu niko ne može osporiti odnos prema islamu, ali može kvalifikacije koje on iznosi. Ako reisul-ulemi ne odgovara dekan ili doktrina FIN-a, program, predmeti – sve to Rijaset može staviti na raspravu, ali i u ovom slučaju, Cerić u goste zove napadača, a ne žrtvu. Dalje, on se nikada nije javno odredio naspram Alžirske grupe – jest krajnje negativno kad je bio u Americi, ali to znaju oni koji su ga gledali na američkoj TV. Tamo se reis odredio potpuno drugačije nego ovdašnja javnost, nego sud u BiH, uprkos činjenici da se od njega očekuje da podrži pravni sistem države BiH. Nikada se nije odredio ni prema invaziji na Irak, a na Al Jazzeri je polemizirao s novinarima zbog Izraela i Palestine i ustvrdio da su i građani Izraela žrtve. Sve rezolucije UN-a od 1967. do danas pozivaju Izrael da se povuče sa okupiranih teritorija, a ja ću uvijek i javno reći: Palestinac po definiciji ne čini nasilje na teritoriji koju je Izrael okupirao.

DANI: Prošle subote reis Cerić je dao intervju Avazu u kojem ga niko nije ni pitao za Saopćenje Rijaseta, ali je objasnio odnos prema Saudijskoj Arabiji: rekao je kako ne treba rezati granu na kojoj sjedite. Meni osobno je bio zanimljiviji prilog u Oslobođenju koje je donijelo priređen tekst Die Zeita koji ef. Cerića zove islamskim reformatorom i citira njegovu izjavu ovom njemačkom tjedniku: „Teroristi ne napadaju samo kršćane i nevjernike, nego kada napadaju slobodu i demokraciju napadaju također mene kao evropskog muslimana.“ Osobno bih voljela da sam takvu izjavu ef. Cerića čula nakon ataka na porodicu Anđelić.

SPAHIĆ: Reis Cerić ima uporište u islamu za takvu rečenicu. Ali i pitanja koja vi otvarate Rijaset je tri puta razmatrao: prvo 27. marta 2006., onda 7. novembra, pa je početkom decembra dva dana u Lukavcu rasprava trajala do duboko u noć. Reisul-ulema je izašao u onoj novini u kojoj se slika svaki dan i ustvrdio da toga o čemu vi govorite – jer ja od 11. septembra 2001. taj termin uopće ne koristim – nema. Zašto ga vi novinari niste pitali: „Reisul-ulema, ako nema – o čemu ste onda raspravljali u tri navrata od marta do novembra četiri dana?“ Zar ozbiljni i odgovorni ljudi mogu provesti četiri dana raspravljajući kako da riješe problem kojeg nema? Ili: kako je reisul-ulema, ako već drži do sebe, mogao formirati dvije komisije da proučavaju problem kojeg nema? Komisije su formirane za akaid i za fikh i one imaju unaprijed zadat cilj: moraju dokazati ono što je već reis rekao – toga nema. One su i formirane da to kažu. Na tako važan skup u Lukavac nije pozvan redovni profesor FIN-a dr. Fikret Karčić koji je predsjednik Ustavnog suda IZ-a, nisu pozvani članovi Ustavnog suda IZ-a, članovi Komisije za ustavna pitanja i onaj koji daje konkretne odgovore na ova stručna pitanja – fetva i emin – prof. dr. Enes Ljevaković. Od istinske struke i kompetencije, dakle, nije pozvan niko, a jesu li uključeni u komisije kojima je reisul-ulema već odredio da imaju dokazati čega nema – ja ne znam. Moje je duboko uvjerenje da se od svega toga želio napraviti još jedan medijski spektakl, ali kako samo Bog može sve planirati – ovdje su stvari izmakle kontroli i ja u tome vidim reakciju na Hafizovićev tekst. Jer su i Mustafa Sušić i Rešid Hafizović i Adnan Silajdžić i Esad Duraković iznijeli stavove: između njihovih stavova i reisovih tvrdnji o tom čega nema – ogromne su i nepomirljive razlike.

DANI: Nakon Saopćenja više nema dilema da je tako. Ali, zašto onda šute eksperti, profesori, ulema?

SPAHIĆ: Svijet počiva na četiri temelja – na pravdi pravednih vladara, na pravoj istinskoj ulemi, na darežljivosti imućnih i pobožnosti i čestitosti naroda. U islamskom smislu alim, evropski – intelektualac, onaj je čovjek koji čitavim svojim životom, umom, razumom i znanjem stoji iza onog u što vjeruje i do čega drži. Takvi ljudi nikad ne prešućuju javno dobro i javni cilj. Njihovo jedino oružje jesu jezik, pero i javna riječ. To je intelektualac od antičke Grčke do danas. Naspram intelektualca za stare Grke stoje idioti: oni imaju sva stručna znanja i zvanja, ali se o javnim poslovima i javnom dobru ne određuju i ne izjašnjavaju. Na pitanje i problem o kojem su se očitovali profesori Sušić, Duraković, Silajdžić i Hafizović – s obzirom na njihova znanja i uže oblasti kojima se bave – u bošnjačkom narodu u BiH najpozvaniji su bili da se jave i oglase dr. Fikret Karčić, profesor šerijatskog prava na FIN-u i predavač Pravnog fakulteta i predsjednik Ustavnog suda IZ-a u BiH. Drugi je Mustafa Imamović, redovni profesor Pravnog fakulteta koji je itekako uključen i upućen u ove procese, te Adil Ljubović, profesor Filozofskog fakulteta gdje predaje islamsku kulturu i civilizaciju. Nažalost, ni po ovom pitanju, a ni po drugim oni se nikada do sada nisu javno oglasili. Moje je apsolutno uvjerenje – a parafrazirat ću Budu – da nikad zlo, nasilje ni manipulacija nisu isti dok se šuti i kada se o njima progovori. Onaj ko u istinskom smislu ima pretpostavke da bude intelektualac mora javno, za opće dobro svjedočiti. Ukoliko to nije za stare Grke, on je idiot. Ima i treći sloj: inteligencija. To su oni što kao kineski mandarini rade po narudžbi moćnika i onih koji ih plaćaju. Šaćir Filandra se recimo izrazito privatno ponaša – on se bavi samo svojim vlastitim interesom i poslovima, a tako se intelektualac ne može ponašati.

DANI: Ima li rješenja?

SPAHIĆ: Rijaset je društvo jednog lica i to jedno lice nije više problem. Reisul-ulema je hrabar taman onoliko koliko su oko njega kukavice i moćan onoliko koliko su oni oko njega nemoćni. Njegov jedini oblik djelovanja je monopol: on svoje vlastito, pojedinačno i lično postavlja kao opće, a opće i sve nas – postavlja kao privatno. Kad klanja dženazu u Srebrenici za hiljadu duša, pred svom rodbinom svih onih šehida, ne držeći ni do njih ni do rodbine – on demonstrira znanje engleskog i obred nijeti na engleskom. Mustafa Cerić tako radi 14 godina. Njegov je problem u nečem drugom, a poslužit ću se slikom koju opisuje Marko Vešović – pričao mu Matija Bećković kad se pojavio Milošević među 50 srpskih književnika, profesora, akademika, pjesnika, intelektualaca: „Kad se on pojavio, nas je nestalo, postali smo fleke, mrlje.“ Nije, dakle, problem Mustafa Cerić, problem je što se moj prijatelj i profesor Zdravko Grebo divi i hvali njegovu deklaraciju o evropskim muslimanima. Kao redovni profesor Pravnog fakulteta, Zdravko Grebo mora znati da opća akta, povelje, deklaracije, rezolucije – donose najviša zakonodavna tijela. Rijaset nije zakonodavni organ i pravno-formalno Rijaset ne može nikad donijeti ni rezoluciju ni deklaraciju. Već Sabor IZ-a. Nekad je predsjednik Sabora bio akademik Mustafa Kamarić, pa Sulejman Filipović pa akademik Hamdija Ćemerlić pa… sve do Hilme Neimarlije. Sabor je garancija zajednice vjernika, a Rijaset je zajednica vjere: Rijaset je iz zajednice vjere izašao u zajednicu vjernika pa ono što treba donositi Sabor donosi Rijaset, a muftije i glavni imami sve više postaju uprava i administracija.

DANI: Predsjednik Sabora danas je načelnik Općine Zenica Husein Smajlović. Šta radi?

SPAHIĆ: Ja govorim o nivou: nekad je sjednica Sabora znala po tri dana trajati. Husein Smajlović, kao dobronamjeran čovjek, nije kriv što je on udes sudbine. Hilmo Neimarlija nije više mogao ostati i opstati kao predsjednik Sabora u ovakvoj zajednici vjere koja je u potpunosti ugušila zajednicu vjernika. Predsjednik Sabora će i dalje za deklaracije povelje i proklamacije saznavati iz novina, kao i ja, a možda će mu ih s pola ili godinu zakašnjenja reis donijeti na usvajanje i potpisivanje. Podjela vlasti i odgovornosti u IZ-u je u cjelini uzurpirana. Reis Cerić po mom najdubljem uvjerenju nema više niti jedan uslov koji nije ispunio da se smijeni ili da sam dadne neopozivu ostavku.

DANI: Dakle, Sabor je na redu da povuče potez?

SPAHIĆ: Sabor nema šta da povlači, on treba da radi svoj posao i poštuje Ustav Islamske zajednice. Ovakvim načinom vođenja Islamske zajednice, za ovih njegovih 14 godina, mi smo, kao ulema u cjelini, u očima naroda – bojim se – izgubili više autoriteta i digniteta nego za pola stoljeća komunizma. Narod nas izjednačava s nečim što se ne može pomiriti s islamskom ulogom. Naš je posao misija, podučavanje ljudi vjeri, a mi smo ostavili prazninu – jer ne radimo – i ko god naiđe, narod će se gladan vjere ili sujevjerja za njega lijepiti. Rasprave o islamskim temama i pitanjima, sila argumenata, to su uvjeti da bi se misao u islamu održala i da bismo davali na temeljima islama odgovor za svaku situaciju. Ove krajnje složene stručne rasprave se kao takve prenose u narod, a to narod ne može izdržati. To vodi u sukob. Najosjetljivije razlike koje postoje na dunjaluku i koje ne dozvoljava nijedna muslimanska zemlja ni društvo jesu u okvirima različitog tretiranja i izvršavanja obreda. Obred je ono što drži ljudsko mišljenje i pamćenje. Ono što su za intelektualce razlike – to je u narodu sukob, borba i krvoproliće. Nema niko pravo po osnovi vršenja obreda dovoditi bošnjački narod u poziciju građanskog rata, bez obzira kakve namjere i vjerske pobude imao.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s