Mustafa Cerić je moja najveća greška (Intervju, Dani, 2005.)

Intervju Dana: Mustafa Spahić-Mujki, Magazin “Dani”, broj 431 – 16. 09. 2005. god., razgovarao: Senad Pećanin

Jedan od najvećih zagovornika izbora Mustafe ef. Cerića za reisul-ulemu u BiH, danas je njegov najveći kritičar u samoj Islamskoj zajednici. Predavač povijesti islama u sarajevskoj Medresi, žrtva montiranih političkih procesa, hatib džamije Čobanija, amidžić naibu-reisa Ismeta ef. Spahića, bez dlake na jeziku za Dane – u ovom i narednom broju – govori o transformaciji efendije Cerića od elokventnog borca za bosanske džematlije u visokog predstavnika međunarodne zajednice za muslimane svijeta, o prvim demokratskim izborima u IZ-u, podilaženju i podmićivanju unutar Rijaseta…

DANI: Volio bih da se fokusiramo na predstojeće izbore: može li se reći da su ovo prvi demokratski izbori za reisul-ulemu u historiji Islamske zajednice? U kojoj mjeri stoji takva ocjena?

SPAHIĆ: Možda će zvučati krajnje apsurdno: prvi, jedini, stvarni, istinski, demokratski i slobodni izbori za reisul-ulemu, ali ograničeni i manjkavi, bili su 1993. godine, u aprilu, pri čemu je uistinu manjkavost i nedostatak tih izbora što su oni samo ostvareni na nivou Sarajeva. Kada govorim da su bili slobodni, govorim o apsolutnoj slobodi na dva načina. Prvo, iz same zajednice. Postojeći establišment zajednice, struktura, organi i institucije, ustanove Islamske zajednice ih nisu mogli spriječiti. Tadašnji vrh Islamske zajednice – koji je bio strukturiran na način Rijaseta za Jugoslaviju, na način mešihata po republikama – bio je protiv. A doista, kunem se svim onim čime se musliman smije zakleti, izvana ih niko ni na koji način nije vodio, rukovodio ni dirigirao. Posebno vis-a-vis rahmetli Izetbegovića i stranke SDA, jer najneposrednije, najizravnije i najviše u te izbore, kada je u pitanju pojedinac, bio sam uključen ja, pogotovo kada je bila u pitanju kandidatura za naibu-reisa, jer nije se birao reis. Takva je bila situacija. A njegov zamjenik je bio doslovce naibu-naib – zamjenik naiba. Svi faktori, dakle isključivo na teritoriji Sarajeva, koji su se uključili u izbor reisul-uleme, preko dva delegata ili, uvjetno rečeno, sabornika u Obnoviteljskom saboru, i Vijeće intelektualaca, i Merhamet, i Kulturno društvo Preporod, i Mladi Muslimani, apsolutnom većinom su bili da naib, odnosno prvi čovjek zajednice, bude hafiz Ismet Spahić, a ne Mustafa Cerić.

DANI: Tačno. Tome sam i ja svjedok, jer sam tada, sjećam se, razgovarao sa Alijom Isakovićem, Enesom Durakovićem… i oni su mislili da će to biti hafiz Spahić.

SPAHIĆ: Jeste, posebno su na izbor hafiza Ismeta Spahića do kraja emotivno reagirali Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Atif Purivatra, Enes Duraković, Mustafa Imamović… Zapravo, tada su svi ljudi za koje se u kulturnom i javnom životu Bošnjaka smatra da su referentni i kvalifikovani za ideju općeg dobra, u hafizu Ismetu Spahiću gledali glavnog kandidata. Ja sam imao tu ulogu da i ljude pojedinačno, kao sabornike, te muslimanske institucije i kulturna društva, uvjeravam da je rješenje da se glasa za Cerića kao naiba, a za hafiza Ismeta kao naibu-naiba.

DANI: Ko je onda, ustvari, odlučio da Cerić bude naibu-reis?

SPAHIĆ: Muslimani imaju izreku – čovjek snuje, a Bog određuje. Na zadnjem, presudnom skupu, možda 25., 26. aprila, bili su svi članovi Obnoviteljskog sabora, odnosno izborno tijelo koje je odlučivalo. Jedini koji je prisustvovao a da nije član Obnoviteljskog sabora – bio sam ja. Tu je bio i kandidat Ismet Spahić, a Cerić je bio u Maleziji. I ja sam istupio pred lice hafiza Ismeta Spahića i rekao: “Hafize, ti ne možeš biti reis.”

DANI: Zašto, jeste li obrazložili?

SPAHIĆ: Na licu mjesta sam obrazložio: Nemaš diplomiran fakultet, ne znaš u potpunosti arapski jezik, potreban ti je još neki svjetski jezik, engleski, treba ti iskustvo svijeta, međunarodna reputacija i dimenzija. Nas dvojica, ti i ja, ovu godinu, od kada predsjednik Mešihata Salih Čolaković i reisul-ulema Jakub Selimoski izbivaju iz Sarajeva, najviše smo eksponirani u medijima i kritikujemo ih što nisu tu. Ovaj tvoj izbor značio bi poličnjavanje, da smo sve to radili da ti budeš prva ličnost. A drugo: ovo u izvedbi ne može opstati. Imat ćemo opoziciju, imat ćemo takav otpor da to nećemo moći u životu realizirati. I, naravno, ja sam u značajnom broju ljudi imao podršku od prvog momenta u tom naumu da po prvi put izbori Islamske zajednice objedine vrhunsku kvalifikaciju doktora nauka, profesora Mustafe Cerića, i duše, srca, simbola džemata i vjerskog života, čovjeka stradanja hafiza Ismeta, s perspektivom da ovu zakonodavnu stranu Islamske zajednice pokrije um zajednice, kao predsjednik Sabora, da je pokrije Hilmo Neimarlija, i to se krajem 1994. i dogodilo.

DANI: Šta se dogodilo pa ste Vi odjednom, kao jedan od predlagača efendije Cerića za reisa, postali jedan od prvih i najglasnijih kritičara njegovog načina na koji obavlja funkciju i jedan od njegovnih glavnih javnih oponenata?

SPAHIĆ: Ja bih i ovdje ponovio ono što sam svojevremeno i izjavio: uistinu, protiv Mustafe Cerića kao osobe, individue, persone, nemam ništa. Mi smo pet godina bili generacija u Medresi i on je u ulozi jednog običnog čovjeka bez funkcije lahak, jednostavan, društven, komunikativan. U ovom slučaju, ja, koliko je to moguće, razdvajam personu Mustafe Cerića od funkcije reisul-uleme. Od onih najbitnijih stvari koje mu doista zamjeram, Mustafi Ceriću bih govorio kao reisul-ulemi. Da Mustafa nije reis, i kada ne bude reis, kao privatna osoba on nikada u životu neće biti u mom javnom tretmanu. A zašto sam ja, od najgorljivijeg zagovornika Cerićevog dolaska, postao ovo? Pa, smatram to svojom izravnom, ličnom, životnom odgovornošću i najvećim promašajem u životu, jer ne mogu imati odnos prema dr. Mustafi Ceriću kao reisu kakav sam imao prema njegovim prethodnicima. Nije ista odgovornost prema reisu, od mene i niti jednog muslimana, uključujući i vas, kada u njegovom izboru učestvuju rahmetli Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Đuro Pucar, ili austrougarski kralj, i kada je ovako biran. Dakle, u izboru Cerića, izravno, neposredno, od svih pojedinaca najviše sam učestvovao, i u tome je moja ili zasluga ili greška ili promašaj. Ja to smatram svojom najvećom greškom i najvećim promašajem, zabludom u životu, koja me opterećuje u smislu odgovornosti pred zajednicom muslimana, i dužan sam naspram toga da se javno očitujem.

DANI: Zbog čega tako smatrate?

SPAHIĆ: U obavljanju funkcije reisul-uleme kod Cerića imate razdoblja. Od ‘93. do ‘95., u onakvim turbulentnim vremenima kada se sve preživljavalo, sa svojom dinamičnošću, sa pojavljivanjem, medijskim nastupima, znanjem engleskog jezika, komunikacijom, sa svojom energijom, on je igrao jednu ulogu koja je od strane većine shvaćena, doživljena i ocijenjena kao pozitivna. Druga je faza od ‘96. do 2000., kada se i ja i druge kolege, interno, zatvoreno za javnost, kritički osvrćemo na rad Mustafe Cerića. U ovoj drugoj fazi glavna mu je briga da osigura sebi izbor za reisa, da skine ono naib ispred sebe, da se donese novi Ustav Islamske zajednice i da se on po njemu izabere od jednog potpunog tijela koje bira reisa. To je tijelo od tristo, četiristo ljudi, što je ‘98. i učinjeno. Još jedna stvar koja je njega lično, a i samu instituciju Rijaseta ugrožavala, bio je pokušaj obnavljanja pokreta imama i održavanja njihovog kongresa, što je odlučnom, brzom akcijom, posebno predsjednika Sabora Islamske zajednice Hilme Neimarlije, otklonjeno i reis je u toj fazi hvatao zalet hodanja po svijetu. Treća faza je od 2000. do 2003. godine. Alijansa 2000. dolazi na vlast, u BiH je aktivan američki ambasador Thomas Miller, čija je to najveća i zasluga. To se vrijeme poklapa i sa intenziviranim aktivnostima i kontaktima reisa sa Millerom i Kleinom i sa predstavnicima međunarodne zajednice i pripremanjima ovih putovanja po svijetu. U tom periodu on svoju funkciju više doživljava kao radno mjesto po hotelima i svim zemljama svijeta nego u samom Sarajevu. Dolazak Alijanse na vlast je u Cerićevoj i okolini njegovih najbližih saradnika doživljena kao kritika SDA, da nisu znali ni umjeli vladati. To nije izravno govoreno. Na tim internim susretima, moja je osnovna zamjerka njima bila da su to trebali, ‘99. i prije izbora, predsjedniku Izetbegoviću reći u lice, jer sam ja ukazivao na određene slabosti, na određene promašaje u politici. To je naknadna, zakašnjela pamet koja je izričito u cilju dodvoravanja, prilaženja Alijansi i Lagumdžiji, koja je uslijedila neposredno nakon izbora.

Međutim, u ovom razdoblju dogodio se 11. septembar, nakon kojeg mnogi tvrde da u svijetu više nikad neće biti onako kako je bilo. Od tada reis Cerić više nikada sebe ne doživljava samo kao reisa Bošnjaka, bilo u BiH, Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, nego sebi daje ulogu međunarodnog predstavnika iz BiH za sve Bošnjake i muslimane. I to u najskromnijoj varijanti. U daljoj fazi, kada se pojavljuje sa inicijativama i deklaracijama, on je visoki međunarodni predstavnik iz BiH za muslimane Evrope. A u ovoj zadnjoj fazi, od 2003. do 2005. – visoki predstavnik, samoimenovani i samopostavljeni, za muslimane svijeta. U kojoj je mjeri on u te faze prelazio, u toj je mjeri unutrašnji vjerski život Bosne bio zanemarivan, zaboravljan. Ako pratite od 2001. do danas – po kretanju i po boravku u svijetu Cerić uopće nema konkurenta: ni Christiane Amanpour nema toliku brzinu i broj država koje obilazi.

DANI: Vjerovatno ste primijetili da se to mijenja i da je reis zadnjih nekoliko mjeseci obišao više džemata po BiH nego svih prethodnih godina. To mnogi povezuju sa predizbornom kampanjom.

SPAHIĆ: Što se tiče obilaženja džemata, muftijstava Islamske zajednice, od reisa Cerića nikada nema radnih, službenih posjeta. Sve su posjete svečarskog karaktera, jedna simulacija života, manifestacija – bilo gdje da ide, to mora biti neka velika svečanost. Svođenje života na simulaciju i manifestaciju podrazumijeva velike svečanosti, i to je obično u okviru otvaranja džamija i onih situacija u kojima se mi sami sebi divimo šta samo ostvarili i postigli. Postigli smo to da su vjernici, koji su odvajkada u Bosni, sebi sagradili džemate. Odgovorno i potpuno svjesno tvrdim da posjeta u značenju reisa, koji je po Ustavu organ Islamske zajednice, simbol jedinstva muslimana, koji ih predstavlja u zemlji i svijetu, koji vodi i rukovodi i nadzire rad Islamske zajednice u cjelini – kod njega nikada nije bilo u trinaest godina mandata. Evo, ovaj slučaj oko Bosanske Krupe. To je kolega iz mog razreda Zuhdija Mulalić, i ja ne vjerujem da bi to on uradio, ali da je takva situacija bila u doba rahmetli Kemure, koji je toliko kritikovan kao partijski, komunistički reis, on bi sutra osvanuo u tom selu i sazvao sve imame, mutevelije, mujezine… A reis Cerić je poslije vijesti iz Bosanske Krupe nastupio sa inicijativom deklaracije evropskih muslimana koja je u jednoj dnevnoj novini predstavljena kao stvarna deklaracija. Dakle, njegove posjete, ukoliko ih ima, u funkciji su fascinacije, da svijet bude fasciniran reisom, doktorom, koji je, pored tolikih poziva i od strane Busha i Clintona i princa Charlesa, od strane kralja Abdulaha, našao mogućnosti i načina da ih, pored tolikih obaveza, posjeti. Za tom fascinacijom dr. Cerić ima životnu potrebu. Za njega je život jednako mediji, nastup.

DANI: Jeste li čitali tu pretencioznu deklaraciju evropskih muslimana i kao gledate na nju?

SPAHIĆ: To je samo njegova inicijativa. To, prvo, nije deklaracija 40.000.000. muslimana, to nije prijedlog deklaracije nijednog islamskog tijela, institucije, islamskog fakulteta u svijetu, to čak nije prijedlog ni ovdašnjeg Rijaseta, ni Sabora Islamske zajednice, nego je u toj žurbi on krenuo sa deklaracijom. Naravno da sam pročitao, i mogu prvo kazati da je izbor riječi nesretan – evropski musliman ili evropski islam. Po sadržaju, po smislu i po izvoru, uvijek je bolje govoriti muslimani i islam u Evropi. Najmanje na tri, četiri plana islam je apsolutno jedno, po izvoru – objava od Boga; po sadržaju – osnovna doktrina vrijednosti, a i po cilju je jedan. To isključuje atribute evropski ili azijski. A drugo, niko ne kaže evropsko kršćanstvo ili evropski kršćani, azijski budizam. Religija ima univerzalnu poruku i Božije se ne ograničava ni vremenskim ni prostornim. Što se tiče same deklaracije, reis Cerić je svjetski fenomen. On je u svijetu, po tom umijeću predlaganja nemogućeg, postigao najveću sposobnost, a ono za mene ima jednu duboku i dalekosežnu pozadinu. Deklaracija evropskih muslimana je ilustracija toga. On predlaže nemoguće, samo da ne bi predlagao i radio ono što je moguće i ono što se treba i mora raditi. Deklaracija je nemoguća, već je profesor Neimarlija rekao, iz nekoliko razloga. U Evropi žive muslimani najmanje iz desetak etničkih zajednica – Turci, Arapi, Albanci, Persijanci; drugi je razlog državno-političke naravi – Evropa nije bezimena, države ipak imaju vjerske zajednice u svojim okvirima. Kako donijeti deklaraciju u kojoj će muslimani biti institucionalizirani u 60 različitih država? Treće: ide se na organizaciju vjerskog života u smislu organizirane crkve – institucionalno. Pa, vi već znate da je trećeg marta 1924. godine, aktom Kemala Atatürka ukinut hilafet i da od tada do danas nigdje muslimani u dvije zemlje ne žive u jednoj istovjetnoj islamskoj zajednici, nego su u svakoj državi oni organizirani. Dakle, kada je u pitanju institucionalizacija, a to je glavna tačka njegove deklaracije, to nije deklaracija evropskih muslimana, niti jednog tijela ili organa, već deklaracija društva jednog lica – prof. dr. Cerića. Što se može i što se treba raditi, i što je jedna neminovnost, jeste institucionalizacija muslimana u BiH. Islamska zajednica ima ustav, sve pretpostavke da se unutar sebe institucionalizira i da se kroz ustanove organizira. Ali, opet imamo savršen primjer kako reis traži nepotrebno i nemoguće, samo iz razloga da se ne bi radilo potrebno i moguće: on piše pismo Parlamentu i Vladi FBiH u kome on izričito traži da banke u Federaciji – ne znam da li se to odnosi na Raiffesen Bank ili Volksbank – posluju na islamskim načelima i principima. Međutim, istovremeno postoji Vakufska banka, čiji je Rijaset suosnivač, koja ima jednu od najvećih kamatnih stopa među svim bankama i ne posluje ni na jednom islamskom principu i načelu. Njoj se reis, kao njen suosnivač, ne obraća da traži da ona posluje na islamskim načelima i principima! Zašto? Pa zato što bi ona eventualno mogla poslovati na tim principima, kad bi se to željelo i htjelo. Dakle, uvijek se traži nemoguće samo da bi se izbjeglo moguće.

Podilaženje i podmićivanje – Otkud reis 27 puta u jednom broju Preporoda

DANI: Jeste li iznenađeni činjenicom da ste Vi prvi koji ste javno progovorili o potrebi smjene, promjene na čelu Islamske zajednice. Nakon Vas je to rekao Hilmo Neimarlija, pa se o tom govori sve više. Kako reagiraju džematlije, Vaši poznanici?

SPAHIĆ: Prve javne kritike iz utrobe Islamske zajednice naspram reisa Cerića, odnosno njegovog načina vođenja Zajednice, krenule su od mene jer sam najviše pojedinačno i zaslužan što je došao. To je savršena kalkulacija. Narod kaže: to je sramota i nemojte to iznositi van, rješavajte to unutra. Oni najiskreniji, najčestitiji, oni žive u uvjerenju da je kroz institucije, ustanove, organe islamske zajednice, to moguće rješavati na unaprijed utvrđen način. Kunem se Bogom da je to nemoguće. Istinske javnosti rada nema. Ne poštuje se proceduralnost rada, ne poštuje se zakonitost rada. U Islamskoj zajednici, pogotovo kada je riječ o Rijasetu i svim tim službama, nema nigdje opisa radnih mjesta, nema sistematizacije, ni kvalifikacije, ni klasifikacije koje trebaju za određena mjesta. Ima novih službi za koje niko ne zna kome i čemu trebaju. Ali se zna da je osnovni odnos – podilaženje i podmićivanje. Nije da ljudi ne znaju za to. U te dvije relacije, podilaženje i podmićivanje, naravno da nailazite na osudu, a kod vjernika je reakcija apsolutno druge vrste, istinska i prava zabrinutost. Aziz Kadribegović zna da mu je reis primio kćerku u Gazi Husrev-begovu biblioteku, nebitno je sad je li bilo potrebno ili nepotrebno radno mjesto. Ona je primljena prije nego što je na sjednici odlučeno da je primljena. Da li Aziz zna da je jedini dobio nagradu za životno djelo što piše za Preporod – 5.000 KM? Služba finansija priča, ja ne znam ništa. Aziz jedini zna na koji način i pod kojim uvjetima vraća kredit. Ali, pogledaje posljednji Preporod – 27 slika reisa u jednom broju! Dakle, govorim o najbližim reisovim saradnicima. Onda, plasiranje informacija: ako dođe Karić, to je amerikanizacija, on je američki čovjek, bit će likvidacije vehabija i neka se oni boje Karića!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s