Mustafa Cerić je funkciju Reisu-l-uleme stavio u službu domaćeg medijskog Arkana (Intervju, Dani, 2008.)

Intervju Dana: Mustafa ef. Spahić – Mujki, Magazin “Dani”, broj 558 – 22.02.2008. god., razgovarala: Vildana Selimbegović

U recenzijama ga najčešće opisuju ovako: odličan učenik petogodišnje Gazi Husrev-begove medrese, briljantan student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, imam, hatib i mualim, žrtva totalitarnog komunističkog režima i politički zatvorenik, profesor sociologije, povijesti islama i etike u GHM-u, autor više od 20 knjiga… Mustafa Spahić je uistinu sve to, ali danas ga u Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje najčešće prepoznaju kao rijetki otvoreni glas pobune protiv apsolutizma Mustafe Cerića. Nakon sjednice Savjeta reisul-uleme, Spahić za Dane govori o još jednom nasrtaju na politiku i ekonomiju BiH iz Rijaseta IZ-a, objašnjava zašto je protiv uvođenja vjeronauke u vrtiće, upozorava na pogubne posljedice profesorskih tezgarenja, govori o ubistvu Denisa Mrnjavca i tvrdi: u tramvaju u kojem je ubijeno dijete nisu bili ljudi, već robovi!

DANI: Kako komentirate Saopćenje Savjeta reisul-uleme u kome se jedna politička partija naziva bezbožničkom, a vrlo žestokim rječnikom insistira na uvođenju vjeronauke u predškolske odgojne ustanove, pri čemu se tvrdi da su muslimani u BiH, u Federaciji i Kantonu Sarajevo ugroženi?

SPAHIĆ: Počeo bih odgovor na teorijskoj ravni – o političkom nacionalizmu i konfesionalnom klerikalnom filetizmu. Profesor sociologije Đorđević govori o crkvenom filetizmu Srpske pravoslavne crkve, a ja bih rekao da je riječ o konfesionalnom filetizmu, jer je konfesija organizirana institucionalna vjerska zajednica u vremenu i prostoru. To je stanje konfesionalnog filetizma u kome konfesija i institucionalna religijska organizacija bilo kada, bilo gdje, u bilo kom vremenu i na bilo kom prostoru, na prvo mjesto stavlja i postavlja rod ili bratstvo, pleme, narod, naciju, rasu, vlast, moćnike, imućne ljude, bogatstva, medije, pa tek onda vjeru, sadržaj vjere i vrijednosti vjere. Na takve mogućnosti i pojave u suri Abese, pri kraju Kur'ana, Allah, dž.š., izravno i najstrožije upozorava: kada mu se obraćao jedan slijepac da ga poduči vjeri, a Poslanik je bio zauzet jednim imućnim, u narodu značajnim, velikim i vrijednim čovjekom, koji nije držao do vrijednosti vjere, Poslanik je tada posebnu pažnju i pijetet obratio na slijepca. Dakle, u odgovoru na ovo pitanje ima svaki čovjek da se suoči sa sobom i svaki vjernik, svaki građanin ove zemlje: koliko se doista i kako se, u kojoj mjeri, obimu, kojim kvalitetom i kojim vremenskim rasponima ljudi koji rade u vjerskim zajednicama, kod muslimana ulema, kod kršćana i hrišćana svećenstvo, koliko su oni stvarno usmjereni na sadržaj vjere, na posao s vjernicima, kontakte s vjernicima i rad iznutra, na koji su bili prisiljeni u komunizmu, jer nam se nisu dali pojavljivati izvana. Što se tiče Saopćenja, imaju tri ključne stvari: kad se jedno ovakvo ozbiljno tijelo, kao Savjet reis ul-uleme, oglasi tvrdnjom da se ugrožavaju prava i principi vjere, da se vrši njezino zakonsko narušavanje, čak i pojedinac kad izriče takve javne kvalifikacije, a kamoli institucija takvog zvanja, u obraćanju javnosti mora navesti konkretne sadržaje, konkretne radnje, konkretne činjenice i djela – koje su to vrijednosti vjere, bilo islama, kršćanstva ili židovstva, u ovoj Bosni i Hercegovini ugrožene. Drugo, ovaj dio o političkim strankama nije stvar ni vjerske zajednice ni vjere i taj dio zaista ne bih komentirao, to je pitanje političkih stranaka. Treće: nijednog pojedinca, nijednog čovjeka na svijetu, nijedan personalitet, a kamoli grupu, organizaciju ili političku stranku, dragi Bog nije dao nijednom poslaniku ni vjerovjesniku, za koje se navodi da ih je bilo 124.000, da imaju pravo i mogućnost nekog proglasiti vjernikom, nevjernikom, odnosno modernim jezikom rečeno – teistom, ateistom, dok taj čovjek sam, kao pojedinac ili politička stranka, za sebe ne utvrdi da je ateist, agnostik, marksist ili bilo šta drugo. Mi sami nemamo to pravo: Bog nam nije dopustio da ulazimo i da vrednujemo i presuđujemo šta se u srcima pojedinaca, grupa ili širih zajednica nalazi. Jer to neminovno, i u najboljoj namjeri, vodi inkviziciji, odnosno ustanovljivanju suda onog svijeta odmah na ovome svijetu. Ja ću podsjetiti na Dostojevskog, koji kaže: „Vjerovanje ili nevjerovanje, vjernik ili nevjernik, to je nešto što izričito pripada Božijem znanju i ingerenciji.“ Ali kaže i ovo: „Ima puno ljudi koji misle da su vjernici, a oni su nevjernici.“ To je način života: ima onih koji misle da su nevjernici, a oni su vjernici.

DANI: Isto Saopćenje bavi se sukobom unutar bošnjačkih partija zbog afere u elektroenergetskom sektoru, i to na sljedeći način: u Saopćenju se, kao, Bošnjaci pozivaju da ne budu izmanipulirani od različitih lobija, a tekst prati fotografija reisul-uleme i Edhema Bičakčića, koji je naprosto zaraćena strana u cijeloj aferi. Osim što je posve jasno da se Savjet na taj način svrstava na Bičakčić-Radončićevu stranu, meni se zapravo najzanimljivijim čini pitanje: otkud to da se Rijaset Islamske zajednice bavi elektroenergetskim sektorom?

SPAHIĆ: Kažu da je sva historija Evrope historija borbe i svjedočanstvo ostvarivanja vjerskih prava i sloboda, historija i svjedočanstvo ostvarivanja kulturnih prava i sloboda i treći krak – borba za ostvarivanje političkih prava. U okviru političkih prava je ostvarivanje i artikuliranje različitih interesa na miran način. Dakle, najuniverzalnija općenitost, najuniverzalnija dubina ili, kako kaže Spengler u Propasti Zapada, arhetip svih kultura, jeste u religiji. On kaže: „Religija je duša svih kultura.“ Max Weber je, objašnjavajući fenomen kapitalizma, povezao protestantsku etiku i duh kapitalizma. Nema kapitalizma bez duha kapitalizma, a nema duha kapitalizma bez protestantske etike. Upravo zato se ne može islam, kao jedno Božije poslanje, kao Božija milost, ili kao Božija uputa, stavljati u funkciju nijednog etnosa, nijednog naciona, nijedne rase, nijedne grane, nijednog faktora. Pa, naravno, niti ijednog elektroenergetskog lobija.

DANI: Kod nas se upravo to dešava: Rijaset bi da odluči ko su strateški partneri u elektroenergetskom sektoru, Rijaset bi da nimalo biranim riječima očita lekciju roditeljima koji su javno ustali protiv uvođenja vjeronauke u vrtiće u Sarajevskom kantonu. Molim Vas, možete li mi reći šta Vi mislite, trebaju li djeca od 3,5 do pet godina dobijati vjersku poduku u vrtićima?

SPAHIĆ: Odgovorit ću vam sa nekoliko primjera. To uvođenje, prije svega, mora biti istinska, dramatična, sudbinska briga i izazov vjerskih zajednica, i to ne jedne, nego sve i jedne u BiH. Krenuo bih s obrnutim primjerom: kada su iza 1945. komunisti, koji su javno, u ontologiji proglasili materijalizam, a u ideologiji ateizam, pozatvarali mektebe, učionice u džamijama gdje su učila djeca, pa to isto učinili i kod katolika, pravoslavaca i Židova, Husaga Čišić, koji je bio član Ustavotvorne skupštine u Beogradu zajedno s Đilasom, Mošom Pijadom, Dragoljubom Jovanovićem, to mi je pričao rahmetli Fadil-efendija Imamović, otišao je u Mostaru Džemi Bijediću i Avdi Humi, SKOJ-evcima i komunistima, i pitao ih: „Zašto ste zatvorili mektebe?“ Oni su mu objašnjavali da preko partije izgrađuju novi svijet, novi život, nove ljude, naravno preko UDBA-e i uz pomoć saradnika – novog čovjeka. „I nećemo mi više da imamo religiju, vjeru, to je balast prošlosti, ostatak starog, klasnog, prevaziđenog svijeta i sistema, i robovlasništva i feudalizma i kapitalizma, a mi nećemo s tim svijetom da imamo išta“, objasnili su oni njemu. A stari Husaga, s obzirom da ih je poznavao još kao djecu, je upitao: „Bogati, u koju ste vi prvu školu išli?“ Postojali su mektebi i za najmlađe uzraste, dakle obrazovne institucije s vjerskim naklonom, pa ih je zato pitao: „Jeste li vi išli u njih?“ Kažu: „Jesmo.“ „Pa, jeste li to završili?“ „Jesmo.“ Kaže on: „Da li Tito ima u ovoj zemlji od vas boljih, vjernijih, spretnijih, sposobnijih SKOJ-evaca i komunista?“ Kažu: „Nema.“ „Pa, pustite onda i druge da im djeca idu u mektebe, da budu pravi komunisti.“

DANI: Vratimo se Sarajevu danas: smatrate li da u vrtiće treba uvesti vjeronauku?

SPAHIĆ: Ja još nisam ni počeo odgovarati na pitanje. Hoću da kažem da ozbiljna vjerska zajednica, kad preuzme odgoj i obrazovanje djeteta, od bešike i pelena do njegovog zadnjeg dana života, pred Bogom i pred ljudima je najodgovornija na svijetu za formiranje tog čovjeka. Kažem vam da su oni mektebi između dvije Jugoslavije izrodili i porodili najbolje SKOJ-evce i najsposobnije komuniste na svijetu. To je, dakle, briga vjerskih zajednica, a ima i ona stara izreka: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama.“ Što se mene tiče, najbitnija stvar za djecu dok rastu jesu pozitivne navike, kvalitetni primjeri u našem ponašanju. Svijet djece između dvije i sedam godina čine radoznalost, mašta, igra, zabava, sumnja, želja za zajedničkom zabavom, smijehom… Djeci do sedam godina prije svega treba prostora, vremena, igre, samoinicijative, a nikako dresure.

Poslanik islama Muhammed, alejhisselam, kaže: „Kad dijete navrši sedam godina, pođite ga podučavati da klanja i pokazivati mu da klanja.“ „Tek kad navrši deset godina“, ovo Poslanik govori porodici, roditeljima, „ako neće da klanja, primijenite sankcije.“ Dakle, Poslanik ne govori ni o kojem organiziranom, sistemskom obliku učenja. U vašem konkretnom pitanju treba napomenuti da u Sarajevu imaju privatna obdaništa i vrtići. Kod Srba ima izreka: „Kumstvo za kumstvo, rakija za pare.“ Vidite, ja imam petero djece i, naravno, želim da budu univerzalni ljudi, Božija stvorenja, potomci Ademovi, muslimani u vrijednosnom i svakom smislu. To je moja želja. Ali odgoj moje djece, to je iznad i prije svega briga mene i moje žene, tj. nas kao roditelja. Jedna je strana privatna, ali kad su u pitanju javne ustanove, ustanove općeg dobra, nikada ne bih poželio da bilo koji fening ili cent novca onoga ko nije musliman, a kada je o javnim ustanovama riječ, one se finansiraju iz sredstava poreskih obveznika, uđe u odgoj moga djeteta na islamski način. Zašto to kažem? Razlog je jasan. On je islamski: u duhu, u ideji, u počelju islama i cilju kojem idemo, a to je služenje Bogu, Poslaniku, sticanje Božijeg zadovoljstva, da činimo dobro – taj cilj u islamu, bez obzira kakav bio i dokle sezao, ne može se dosezati nedozvoljenim sredstvima. Zato ne želim da se moja djeca, pa makar i na islamski način, odgajaju s onim parama koje će im neko haramiti.

DANI: Gospodine Spahiću, Vi u Gazi Husrev-begovoj medresi predajete etiku, sociologiju i povijest islama. Šta mislite, kako mi danas odgajamo našu djecu? Kako ste reagirali na ubistvo Denisa Mrnjavca u tramvaju?

SPAHIĆ: Prvo: ja sam ubistvo djeteta Denisa Mrnjavca doživio kao miješanje ljudi u Božije pravo. Samo Bog stvara i samo Bog ima pravo oduzimati i moj i bilo čiji život. Doživio sam to kao univerzalno kršenje Božijih zakona u smislu uzurpacije tuđega života, atak na ljudski rod. Kur'an kaže da namjerno, svjesno, ciljano ubistvo jedne osobe, a kad to Kur'an kaže, ne navodi ni rasnu, ni nacionalnu, ni etničku, ni konfesionalnu, ni bilo koju izvanjsku pripadnost, već govori o čovjeku, univerzalnom biću, jeste čin za koji ćemo pred Bogom biti pitani na sudnji dan. U ovom slučaju, slučaju ubistva Denisa Mrnjavca, zaista je ubijen univerzalni čovjek, jer je Denis Mrnjavac po ocu Bošnjak, po majci Hrvat, zapravo jedno od tipične bosanske djece. I po islamu i svakoj drugoj religiji u osnovne, svete, neupitne, bezuvjetne vrijednosti spadaju vjera u slobodu i na slobodan način, život, čast i dostojanstvo čovjeka, um i razum njegov s pameću, njegova imovina, njegovo porijeklo, njegova sloboda, pravo na izbor bračnog druga, pravo na potomstvo, pravo na kretanje, pravo i sloboda govora, sloboda pisanja, sloboda promišljanja jer granica ljudskih odgovornosti je granica njegove slobode. A njegovih dužnosti je granica njegove mogućnosti. Dakle, ja sam to doživio kao ubistvo univerzalnog čovjeka i preuzimanje od strane te trojice maloljetnika božanskih prava, a to je za stanovišta religije širk.

DANI: Istina je da je maloljetnička delinkvencija u porastu: kakva je uloga porodice, kakva škole i društva u formiranju djece? Kakve im uzore nudimo? U kakvom ambijentu žive?

SPAHIĆ: U najznačajnijim svjetskim teorijama, od Platona i Aristotela, u odnosu prema mlađima, prema Potomstvu, kako to kaže Hemon, ni slovo se nije pomaklo. Tin Ujević pjeva: Ala sam bio velik čovjek, kad sam bio dijete. Država, dakle, od Platona ima apsolutnu ingerenciju, odnosno organizirana zajednica kao politička zajednica umnih i slobodnih ljudi ima obavezu da odgaja i da vodi. I od Platona još oni najumniji, najiskusniji, najodabraniji, najsabraniji ljudi s najvećim autoritetom, dignitetom, iskustvom, moralom, mudrošću, sabranošću, umjerenošću, razboritošću i hrabrosti u sebi, odgajaju djecu. Platon nije napisao etiku, već zakone, jer je mislio da se sve može zakonima riješiti. Aristotel, pak, na pijedestal stavlja porodicu, jer za njega država nije ništa drugo nego do kraja razvijena i do kraja organizirana porodica. Ono što je u državi kralj, to je u porodici otac, pater familias. Bog jedini zna hoće li se to ikada vratiti, jer je porodicu kao ambijent rađanja, rasta i odgajanja djece, jedan događaj u povijesti iznutra rastočio: to je engleska industrijska revolucija. Ona je izmjestila ljude iz ambijenta u kojima su od Adema/Adama živjeli, a to je priroda, ambijent velike kućne zajednice, velika briga o djeci. Engleskom industrijskom revolucijom nastaju gradovi na ledinama: to je prva faza u kojoj su se odrasla djeca, idući za poslom, odvojila i odvajala od roditelja. U današnjem vremenu imate situaciju da se roditelji odvajaju od djece, u smislu traženja posla: i otac i majka odoše za poslom, a s djecom, doslovce, u kući ne ostaje niko. Jedna je stvar dresirati dijete, makar 100 posto s vjerskim sadržajem, a druga je stvar odgajati dijete. Božijim nekim redom stvari dijete može odgajati samo onaj ko dijete voli više nego samog sebe. To su roditelji. A u koga dijete ima veće povjerenje nego u samog sebe? Opet u roditelje. Kod nas roditelji više nemaju tu ulogu u odgoju djece. Pazite, kompletan naš odgoj, može se kazati i u komunizmu, on je bio i ostao, iako malo nabakamljen crvenom bojom, tradicionalno-običajni, patrijarhalno-ruralni odgoj. I to važi za sve vjerske zajednice na našim prostorima: u mnogo čemu je počivao na vjerskom moralu i na ličnom primjeru autoriteta za djecu – roditelja, autoriteta starijih, autoriteta učitelja, nastavnika, profesora, pa onda kompletno svih vjerskih službenika u komunizmu koji su imali kolektivni oreol žrtve, jer smo stvarno bili na toj meti – od socijalnog neosiguranja, preko neprimanja plaća. Taj oreol svetosti i žrtve progona u komunizmu, mi, koji radimo kao uleme, kao svećenici, mi smo taj oreol izgubili. Mi smo danas samo ono što jesmo. Na Zapadu već najmanje jedno stoljeće nemate ni tradicionalni, ni patrijarhalni, ni na običajima, tradiciji i autoritetu zasnovan odgoj. Na Zapadu je odgoj u cjelini institucionaliziran.

DANI: A kod nas?

SPAHIĆ: Kod nas se sve ove forme, oblici, načini, mogućnosti odgoja koje smo imali povlače, oni se rasplinjuju, nestaju i razaraju se. Nigdje više u Bosni nemate klasično selo, autentične adete, one izreke njegove… to više ne postoji. Ponašanje mladih u centru Sarajeva i u mome Puhovcu ili bilo gdje drugdje je identično i ono nije ništa drugo nego imitacija i ponašanje onih glavnih junaka, lica sa serija koje gledaju. Dakle, ovdje se više ne radi ni o tradicionalnom, ni o vjerskom, niti sportskom ili društvenom autoritetu, ovdje autoriteti postaju bezimeni.

DANI: Pri čemu ja moram reći da je ovakva BiH ponudila likove iz serija o kojima govorite i na ulicama. Još od rata, za zločince se traži alibi, a za žrtve razlozi smrti: Mušan Topalović Caco je sahranjen na Kovačima, Taib Torlaković je sahranjen uz Aliju Izetbegovića, braća Gaši su bili počasna straža uz Izetbegovićev tabut, da ne nabrajam sada eklatantne primjere iz političkog vrha BiH koji pokazuju i dokazuju da se kriminal i lopovluk u ovoj zemlji isplate.

SPAHIĆ: Neprolazni, neizbrisivi, neuništivi primjeri u odgajanju mlađih, djece pogotovo, u načinu života, u njihovom vrednovanju svijeta i života jesu sadržajni primjeri starijih. Primjeri autoriteta. Imate tu dvije vrste problema. Zapadna društva su društva apsolutne vladavina prava, pravne države, ustavnog poretka, na temelju općih, objektivnih, bezličnih, za sve građane istih zakona. To je princip vladavine prava zakona, gdje su prava ljudima osigurana ne samo na papiru i u knjigama. A kod nas, u Bosni, su napisane i potpisane sve moguće deklaracije, proklamacije, i sve stoje. One su čak i po Dejtonskom ustavu nadređene normativima, ustavu i pravnim aktima ove zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina. I nijedna ne nedostaje. Ali vi za norme morate imati ustanove, institucije koje se o normama brinu 24 sata, koje ih izvršavaju, primjenjuju, koje su dosljedne u toj primjeni, i ta norma živi preko te institucije. Kad norma živi, primjenjuje se i prakticira u instituciji, u ljudima se formira normativna kultura. Ne postoji Bošnjak koji će, kada ode u Njemačku, preći ulicu mimo zebre, mimo obilježenog prostora za prelazak ulice. I ne postoji Bošnjak koji će ovdje, u Sarajevu i BiH, gledati gdje je zebra. Zašto? Nemoguća je normativna kultura u ljudima ukoliko institucije i ustanove ne primjenjuju norme i zakone koji su doneseni. Dakle, ovdje je kompletna stvar: funkcioniranje institucija i ustanova u zemlji. I naravno, u pitanju je i šta smo mi: jesmo li mi građani, jesmo li mi politička bića? Stari Grci, kada definiraju čovjeka, kažu: samo je čovjek onaj ko je slobodan, a slobodan je onaj koji se bavi politikom. Ja, recimo, kao musliman, još i iznutra ispunjen od Boga objavljenom vjerom i moralom, koji počiva na toj vjeri kao primjena vjere u međuljudskim odnosima.

DANI: O kakvom moralu mi govorimo kada je cijeli tramvaj gledao kako trojica huligana ubijaju Denisa Mrnjavca?

SPAHIĆ: Sva etička učenja na svijetu dijele se po izvoru, po sadržaju i definiciji i po svome cilju. Dakle, je li moral iz čovjeka ili je moral u čovjeku? Ukoliko je moral iz čovjeka, morala mora biti na svijetu koliko ima ljudi, a moral u čovjeku, u onom Kantovom smislu, zvjezdano nebo nad nama i moral u nama, koji je na našoj savjesti, taj moral reagira na relaciju pitanje moralnog dobra ili moralnog zla. Posebno interesantno u etici je šta je moralno dobro. Moralno dobro je doživljeni osjećaj na mojoj i na vašoj savjesti koji nama imperativno nalaže da u određenim situacijama i određenim okolnostima uradimo nešto što kao ljudi, kao ljudska vrsta, kao Božija stvorenja, moramo uraditi. U tom slučaju: zaštititi Denisa. Ili, moralna zabrana je doživljeni osjećaj na duši da u određenoj situaciji ni po koju cijenu, neovisno od nagrade, kazne ili pohvale, ne smijem to i to uraditi. Naprimjer: imate, od kardinala preko nadbiskupa, preko patrijarha, arhiepiskopa, episkopa, reisul-ulema, muftija, glavnih imama, imama i muderisa, ljude koji su sarađivali s obavještajnim komunističkim službama, s obrazloženjem da nisu mogli drugačije koristiti zajednici, s obrazloženjem da su time učinili najmanju štetu – to oni sami daju procjenu, a neki se opravdavaju i Havelom pa kažu da se nije moglo u komunizmu živjeti na nekomunistički način. U tom odgovoru, kad uzmete ovaj svijet, sve je tačno. Ali nije u moralnom imperativu, u kome je nemoguće naći opravdanje za to. U tom tramvaju je bilo 30 ili 50 prisutnih osoba, a niko nije odgovorio na osnovne moralne zabrane, da to doživi na duši kao vlastiti podsticaj da s tim djetetom poistovjeti svoj vlastiti život, život svoje djece, svoje unučadi, svojih potomaka, i da reagira u zaštitu, ne Denisa, ne Bošnjaka, ne Hrvata, nego života kao Božijeg dara. Znate zašto je to tako? Jedan od engleskih mudraca John Stuart Mill sve ljude na svijetu definira i dijeli u tri grupe: građane (tu nema mjesta logici građanin – seljak i podjelama po mjestu boravka koje su same po sebi seljakluk), koji su ljudi koji u sebi kroz svaku venu krvi nose zajednicu, dobro, zakon, red, poredak, konstituantu, dakle, ograničenu i kontroliranu vlast, opći interes, opći cilj, one vrednote na kojima počiva život. Drugi su robovi: ovaj tramvaj je dokaz da u njemu nije bilo ljudi, nego robova koji ne mogu misliti dalje izvan sebe, ne mogu osjećati i doživljavati dalje izvan sebe. Ovi koji su bili u tramvaju oni ne bi znali šta je ubistvo dok njih ne ubiju – a tada je kasno. Odlika ljudi je poopćavanje: i Bog kad se nama obraća da nas opomene, da nas upozori, daje nam primjere drugih naroda jer čovjek od čovjeka treba da primi iskustvo. Zato su ti ljudi u tramvaju robovi. U treću grupu spadaju ovi koji su napadali, to su divljaci. Kad se građani udruže, kad se organiziraju, oni su zajednica, ali samo onda kada teže općem dobru, a ovjera, provjera općeg dobra je zakon i propis. Dakle, oni treći, divljaci, koji su ubili malog Denisa, u čemu je njihova snaga? U čemu je snaga divljaka? U tome što robovi nisu postali građani, nisu postali institucionalno organizirani. Sarajevo ima 500.000 pojedinaca, uključujući sve stranke, uključujući sve mjesne zajednice, konstitucije u njemu, uključujući sva moguća tijela, sve moguće forume, i Krug 99, i 89… Svi smo mi naspram organiziranih divljaka u ovom gradu koji su jedina politička zajednica, a kojima mi ne želimo da dajemo porez. Svi smo mi naspram njih u rovu, jer nismo uvezani, nismo organizirani, i nismo udruženi na ideji općeg dobra, općeg cilja.

DANI: Krenimo od političara: 15 godina se piše i govori o aferama, krađama, korupciji… I ne samo da nositelji tih afera nisu kažnjeni i nisu u zatvorima već su i dalje u foteljama, političkim i direktorskim kabinetima. Pa, molim Vas, Vi ste uoči Nove godine vratili nagradu Rijaseta zato što Vaše kolege imami u nekim drugim dijelovima BiH nemaju ni plaće, a u isto to vrijeme premijer Federacije je objašnjavao kako je on prije donošenja Zakona o sukobu interesa mogao raditi na više mjesta i biti u više upravnih odbora i zapravo zarađivati više plaća.

SPAHIĆ: Ima nešto mnogo, mnogo teže od toga. Da bogdo to sve počiva na tim ljudima koje vi imenujete političarima. Zločin je riječ „politika“ i njih izjednačavati. Politika je za Aristotela najveća, najuzvišenija disciplina, kao što je za Platona dijalektika. Politika je za Aristotela umna praksa. Ne postoji uopće veći dar na svijetu od onog ako neko ima sposobnost, mogućnost, i intelektualni, i ljudski, i moralni, i duhovni kapacitet, i dignitet da rješava opća pitanja, opće probleme ljudske zajednice u okviru zakona, na miran način bez prolijevanja krvi. Te ljude koje vi navodite, to su bijele košulje na izlozima, koje kada muhe useru, one se ili bacaju, ili po dvadesetostruko nižoj cijeni prodaju. U Francuskoj je ministar kulture, svojevremeno kod De Gaullea, kad se zna kuća i red, bio André Malraux. Molim vas, ko se u Bosni sjeća ministara kulture i obrazovanja od 1990? Pa u prvo vrijeme i nekako, bio je profesor Enes Duraković, pa akademik Enes Karić, pa i Fahrudin Rizvanbegović, ali vidite li vi jedan neprestani evolutivni napredak unazad? Pazite, i ti političari, i sve to, to su su za mene epifenomenalne, marginalne, jako tužne i jako žalosne pojave.

Hadžipašić je bio premijer, kakav god je bio više nije – to je samo mandat od četiri godine, ali šta ćemo mi sa školama: od osnovne, osmogodišnje, srednje, fakulteta i univerziteta? Ja ću vam kazati primjer. Kada je Enes Karić, sad akademik, došao na postdiplomski studij kod profesora Šarčevića na ontologiji, on mu je dao spisak od stotinu knjiga koje mora iščitati i proučiti i nakon dvije godine, kada ih pročita, da mu se javi da bi mogli razgovarati o ispitu. Ili, kad je Hilmo Neimarlija upisao postdiplomski studij, drugi put kad je otišao u kabinet profesoru Šarčeviću, ostao je šest sati s njime u razgovoru. Kako vi sad možete fizički vidjeti profesora na fakultetu, kad on predaje kao pečalbar, kao tezgaroš na pet ili šest fakulteta? Vi njega u životu ne možete vidjeti. E, oni školuju i oni šalju te ljude nama. To su ljudi koji nama ulaze u politiku. Zamislite koliko imate stotina ljudi koji su istovremeno bili načelnici općina, guverneri, direktori velikih firmi, oficiri, ljudi na javnim društvenim, složenim funkcijama, poslovima, gdje morate 24 sata bdjeti? To imate i u Islamskoj zajednici. Ti ljudi, radeći sve te poslove istovremeno, u međuvremenu magistriraju i doktoriraju. Svaki od tih poslova pojedinačno traži najmanje jednog i po prosječnog čovjeka, a oni su skoro na deset poslova. To je jedna generalna produkcija kadra u kome zvanja i titule nastaju po principu vjeveričinog i puhovog repa, gdje je rep duži od čitavog tijela, njihova zvanja postanu duža i od njihovog imena i prezimena i od svih nenapisanih djela koja nisu i koja nikad neće napisati. A ja se sjećam kad je jedan pjesnik, književnik, partijski kadar, po zadatku partije doktorirao i doktorsku tezu nosao po Sarajevu tri godine: od Baščaršije do Ali-pašine džamije. Kad je susreo Ćamila Sijarića, rekao mu je: „Evo, Ćamile, i ja doktorirao. Bogami, kaže Ćamil, kakav je vakat, to me ništa ne iznenađuje, ali, ti kakav si, takav si, nikad nećeš završiti gimnaziju!“ Političari su jedna jako prolazna pojava kojoj i novine trebaju što manji publicitet davati. Njih treba suočiti sa zakonom, s propisima, s procedurom, s kršenjem propisa.

DANI: Mi smo nedavno objavili tekst u kojem smo dokumentirali kako je ef. Cerić za nekih 16.000 eura postao vlasnik vile i garaže u centru grada, kako je uspio pronaći i kćerki i zetu posao u državnoj administraciji i još im omogućiti kupovinu stana po boračkim olakšicama na Šipu. Je li to moral reisul-uleme?

SPAHIĆ: Ima u narodu stara izreka: „Dobar pastir što govori, to potvrđuje svojim vlastitim činom.“ U Kur'anu stoji: „Ja nikada, nikada neću raditi ono što vama zabranjujem.“ Vjerovali ili ne, Bog je svjedok, možda ću ja na gori način doći do stana od reisul-uleme, ali da ne dođem nikada, da me sutra istjeraju iz stana, po naravi stvari ja sam takav čovjek koji u kući, vili ili stanu ne gleda nikakav krucijalni, fundamentalni problem. Znam rahmetli Muamera Žutića, u Avde Sumbula je stanovao, koji je dvije-tri godine odležao u zatvoru BMV – Branka Mikulića Vilu. On je o tome i pričao i pisao, pa je, po onoj propagandi neprijateljskoj, fasovao zatvor, a ako ćemo pravo – Mikulić je bio istinski patriot BiH, koji se s Hamdijom Pozdrecom borio za Bosnu. Ja sam pročitao taj tekst i on je zanatski vrhunski, ali ja hoću govoriti o onom što je problem neprolazne vrste. Imaju stvari koje taj čovjek, kojeg ja zovem Društvo Jednog Lica, drugi ga zovu Gospodin Sjednica, treći Gospodin Rijaset, dakle Mustafa Cerić radi, a koje će najmanje stotinu godina ostaviti posljedice. Reisul-ulema je po Ustavu Islamske zajednice simbol zajednice, on je po definiciji organ zajednice i garant dina i ummeta, dakle vjere i zakona i ummeta zajednice muslimana. Reisul-ulema, koji je sve to i koji predstavlja muslimane po Bosni i svijetu, pretvorio je sebe u glasnogovornika jednog medijskog maga, kojeg je u jednom od intervjua jedan moj kolega nazvao medijskim Arkanom. Svaki drugi ili treći dan, a nekad i svaki dan mjesecima, slika reisul-uleme izlazi u novinama tog čovjeka, a te novine su privatne. A svaki privatnik, svaka firma, po definiciji njegovog zvanja, morali bi stati u ummet. Umjesto toga, reisul-ulema sebe stavlja u njegovu funkciju. Ta veza, ta relacija i ta komunikacija se očituje u slanju tekstova s hadža, sa svetog mjesta muslimana, da se objavljuju u Avazu, umjesto u Preporodu, informativnoj islamskoj novini?! Prvu svoju knjigu, odnosno zbirku tekstova o vjeri, naciji, državi, ne ulazeći u njezinu sadržajnu vrijednost i intelektualnost, reis ul-ulema nije štampao u El-Kalemu, već u Oku, kod Radončića. To pisanje u Avazu, u privatnoj novini, i neprestano pojavljivanje slike i nekih informacija kud se on kreće po svijetu, najbolji je dokaz koliko reisul-ulema drži do El-Kalema, do Preporoda kao islamskih informativnih novina koje izlaze od 1970, koliko drži do Islamske zajednice, njenih institucija, njenih organa i tijela, do javnosti i medija, a koliko drži do medijskog maga i do njegovoga Avaza. I drugo je ta međunarodna veza i primanje nagrade iz ruku, po priznanju Židova od Noama Chomskog i ostalih, iz ruku najvećeg masona i najvećeg ciona 20. stoljeća, koji je, otkako je 1964./'65. ušao u State Department, svu američku vanjsku politiku sunovratio i izvratio i prečinio je u politiku ostvarivanja velikog Izraela, i u toj politici doveo Sjedinjene Države u pitanje jer ih je doveo u sukob sa Srednjim Istokom, Bliskim Istokom, islamskim svijetom i sveukupnom javnošću na Zapadu. Reisul-ulema iz ruku tog Henryja Kissingera, spiritus movensa zločina od Nikaragve preko Vijetnama, prima nagradu. Od to dvoje ništa ne može biti gore po posljedicama, po rezultatima i po moralnom sunovratu. Zapravo, ispalo je da je Henry Kissinger nagradio njegov sunovrat Islamske zajednice.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s