Laž je prapočelo i pretpostavka svakog zla (Oslobođenje, 02. 05. 2011. god.)

Piše: Mustafa Spahić, Oslobođenje, 02. 05. 2011. god.

Ugovorom u Daytonu BiH je izbačena iz svog prirodnog ležišta i na nju je navučena luđačka, pravno-ustavna i politička košulja. Svojom dvoličnom politikom istovremenog povezivanja i saradnje sa BiH uz istovremenu političku praksu po obrascima i saglasnosti sa Beogradom i Banjom Lukom na razgradnji BiH hrvatska politika (Josipovićeva i Kosorkina) često povećava i podebljava luđačku košulju nad BiH. Kako bi kazali feralovci, Hrvatska je prva poslije Bugarske priznala BiH, a druga ju je, poslije Srbije, napala

Ove 2011. navršava se 900 godina od fizičke smrti Ebu Hamid el-Gazalije. U čast prisjećanja na tog korifeja ljudskog duha i misli kome se pripisuje na stotine djela krenimo od njegovih riječi: „Samo je istina lijepa, a stvarnost, ma koliko velika i raznolika, zato što je prolazna, samo je korisna. Dvije su najbitnije moralne vrline (vrijednosti i krijeposti), ne činiti zlo i činiti dobro. Bitnije je ne činiti zlo nego činiti dobro zato što ne činiti zlo može svaki čovjek ukoliko to želi a činiti dobro mogu samo neki ljudi koji su u mogućnosti.“

Laž je prapočelo i pretpostavka svakog zla. Zato se kaže – istina utemeljena na religiji daje život svakoj kulturi, a laž izaziva smrt svake kulture. Svi pravi, prirodni, zdravi i autentični međuljudski odnosi, veze i komunikacija počivaju na istini, a laž truje, razara i kida i odnose i komunikacije među ljudima. U pravu istina je najviša i osnovna pravna norma, iznad koje nema više norme, i na istini počiva pravda kao temelj prava, pravne zajednice, pravnog poretka i zdravog društva. Prema Albertu Camusu, uvjet slobode je istina. Njegova je misao: „Sloboda počinje ondje gdje laž prestaje“, a Poslanik islama Muhammed a.s. je govorio: „Kazuj istinu pa makar bila gorka i teška i nema veće borbe i hrabrosti nego svjedočiti i kazivati istinu pred zemaljskim silnikom, moćnikom i vladarom.“ Da bi bilo koja religija bila živa i plemenita, ona svoje pripadnike mora neprestano educirati, upozoravati i pozivati da kazuju i svjedoče istinu i u životu zastupaju pravdu i pravedno postupaju. Pošto je Bosna i Hercegovina višenacionalna država i multikonfesionalna zajednica, neizbježno pitanje koje se postavlja glasi: koja to konfesionalna i religijska zajednica uči, podučava i ohrabruje svoje pripadnike da u odnosu na pripadnike drugih religija i konfesija kazuju i svjedoče istinu, zagovaraju pravdu i promiču pravednost?

Na fonu tog fundamentalnog pitanja Alen Kristić lucidno primjećuje: „Naše religijske institucije učvrstile su institucionalnu sigurnost (carstvo zemaljsko), ali izgubile slobodu i sposobnost navještaja uvijek konkretne i povijesne božanske riječi. Stravična je cijena koja je za to plaćena! Posljedica načelno-apstraktnog govora religijskih institucija u predvečerje posljednjeg rata, ali i ranije, užasavajuća je konkretnost žrtava tog rata. Te žrtve metaforički simboliziraju, kao naš domaći „šok kontingencije“, imena tri grada: Vukovara, Srebrenice i Sarajeva. Kao zahtjev autentične prakse i govora religijskih institucija pod hitno trebamo katoličku, pravoslavnu i islamsku teologiju „nakon Srebrenice“. Praksa i govor religijskih institucija morali bi se oblikovati pred licem i nijemim krikovima žrtava posljednjeg rata i to prvenstveno onih koje su stradale uslijed njihova zakazanja, odnosno od ruke zločinaca koji su se zaklanjali iza njih. No, arogancija i trijumfalizam naših religijskih institucija odaju da one još nisu potresene tim žrtvama. Slično političarima, za njih ne postoje žrtve drugih, a vlastite uvećavaju i „unovčavaju“, što bi moglo potaknuti naše religijske institucije da se od načelnog probiju ka konkretnom, od frazeologije ka zbiljskom od političke korektnosti ka etičkoj konkretnosti božanske objave?

Neovisno od ponašanja i prakse konfesija i religijskih institucija, za koje ne postoje žrtve drugih a svoje uveličavaju, za Poslanika islama, za koga su svi narodi, rase i konfesije ravnopravni i svaki čovjek kao Božije stvorenje i Ademov potomak, slobodan, neupitno i bezuvjetno, kao kruna i najviša vrijednost među stvorenjima, dužnost je svakog čovjeka pojedinačno i svih ljudi i naroda zajedno da se bore protiv nepravde, nasilja i terora i da nikada ne pružaju zaštitu, utočište, pribježište ili odbranu nasilnicima. Tako član 13. Medinskog ustava glasi: „Bogobojazni vjernici moraju se suprotstaviti nasilniku ili onome ko snuje i planira nepravdu i zločin, krši prava i unosi nemir među ljude. Neka svi dignu ruke na takvoga, pa bio on i sin jednog od njih“, a član 22. kaže: „Ni jednom vjerniku, potpisniku ovog spisa koji vjeruje u Boga i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomagati ubicama, niti im pružati utočište. U protivnom, očekuje ih srdžba Božija i prokletstvo na dan oživljenja. Nije dozvoljeno od njega primiti odštetu ni naknadu.“

Naši dobri i njihovi zli momci

Bez obzira kako mi Boga zvali i imenovali, On je Jedan te isti, svi se pred Njega vraćamo, pred Njim odgovaramo i račun polažemo. Kao što nema našeg i njihovog, nego jednog jedinog Boga, tako nema naših i njihovih lopova, kriminalaca, ubica, nasilnika, zločinaca, kradljivaca, lažova, varalica, seksualnih manijaka, nego postoje samo lopovi, kriminalci, zločinci, lažovi i pljačkaši. Bog bezuvjetno štiti i pomaže čovjeka kao čovjeka i ljude kao ljude, a narode i rase pomaže ukoliko su ljudi u ljudskom smislu. Narodi i rase su vanjski ukrasi i obilježja, a nisu bitna unutrašnja određenja. Ukoliko su istinski i pravi vjernici, Bog je s njima zadovoljan na ovom i bit će nagrađeni na onom svijetu. Sve nevaljale, neograničene, nekontrolisane, same sebi svrha i sadržaj vlasti, neprijatelja, zlo i opasnost traže i adresiraju na drugog: zlo, nesreća i krivac to su drugi, a sve prave religije prvo traže slabosti, propuste i nedostatke u svojim i među svojim pripadnicima. Tako se, nažalost, predsjedniku Hrvatske profesoru Ivi Josipoviću priviđaju Bošnjaci, beskrajno i nekritički sviđaju Hrvati, što je čisti nacionalizam, a nekritički mu se bez ikakvog zazora i sustezanja sviđaju režimi Milorada Dodika i Borisa Tadića. Kao Europejac, socijaldemokrata, sveučilišni profesor ustavnog prava, glazbenik ili muzičar koji svira klavir i prijatelj Bosne, šta bi tek izjavio da je neprijatelj, on ama baš ni od koga i ni od čega izazvan, početkom mjeseca aprila ili travnja 2011. u povodu strašnih, stravičnih, tragičnih, krvavih i rušilačkih zbivanja i događanja u Libiji, za agenciju Reuters izjavljuje da je „zabrinut da bi zbivanja u Libiji mogla utjecati na radikalne muslimane u susjednoj BiH. To je definitivno sigurnosni problem ne samo za njih (sjevernu Afriku) nego za cijelu južnu Evropu. Mi smo u osobito osjetljivoj situaciji jer graničimo s Bosnom, u kojoj živi puno muslimana, i nadam se da taj sukob osobito u Libiji (ko li ga je i zašto proizveo?!) neće utjecati na odnose različitih nacionalnosti u Bosni i u susjednim zemljama.“
Interesantno, ovakve političke nebuloze i nemoguće povezivanje političke situacije u Libiji i Bosni, nisu na um pale ni takvim islamofobima kao što su: Jevtić, Trifunović, Dževad Galijašević i Darko Tanasković, a jesu Ivi Josipoviću. Značajan broj Hrvata, kako iz Bosne tako i Hrvatske, odgovorio je Josipoviću na ove bezumne, sramne i podle političke nebuloze. Svi ovi odgovori mogu se sublimirati u tekstu Borisa Pavelića u riječkom Novom listu, u kome, između ostalog, piše: „Ali kako god bilo, izjava je (Reutersu) potcjenjivačka prema Bošnjacima, nehajna prema zabrinjavajućim nesuglasicama u BiH, ali i vjerojatno odaje nerazumijevanje događaja na južnim obalama Sredozemnog mora. Jer, ako je nešto štetno kada se iz Hrvatske govori o Bosni, štetno je Bošnjake sumnjičiti za vjersku radikalizaciju, ma koliko se to sumnjičenje prikrivalo zabrinutošću zbog preostalih ratnih mudžahedina i navodnim razumijevanjem građanske naravi lokalnog muslimanskog stanovništva. Neobično je da tako neodmjereno govori čovjek koji se poklonio u Ahmićima. No, vara se predsjednik ako misli kako njegov naklon može biti dovoljan alibi da sada krene klizati starim tuđmanovsko-huntingtonovskim granicama svjetova. Istina o Bošnjacima posve je drugačija, a u Hrvatskoj se o njoj nadmeno, ružno i nepravedno šuti. Nitko u Hrvatskoj nema snage priznati da su Bošnjaci nacija s najvećom traumom u Evropi od Drugog svjetskog rata. Pretrpjeli su genocid i agresiju s dvije strane. U ratu u BiH, poginulo je dvostruko više Bošnjaka nego Srba i Hrvata zajedno. Istodobno, postrojbe Armije BiH počinile su najmanje zločina. I usprkos tome ili baš zbog toga, do dana današnjega, Bošnjaci nisu postali ništa veći vjerski fundamentalisti od onih koji su ih napali, i sa istoka i sa zapada. Da je to Josipović javno priznao, dobio bi možda pravo prozboriti i o strahu od radikalnog islama. Samo, nikako ne u kontekstu pobuna u sjevernoj Africi – pa ne čine li se to zasad listom svjetovne, građanske, demokratske pobune? Nagađati da baš one mogu ojačati radikalizam u Bosni, zvuči iznenađujuće stereotipno, nepromišljeno i nepošteno. Problem bi bio manji da je jedini. Ali nije.“

Nažalost i na sramotu priviđanje straha od ubijanja i terora Bošnjaka pričinilo se i generalu Armije RBiH Stjepanu Šiberu. On izriče stravično lažnu i blasfemičnu rečenicu na reisa Cerića: „Jer mudžahedini i taj reis su nalagali ubijanje što više Srba i Hrvata.“ Da je ova tvrdnja iznesena za episkopa Kačavendu i biskupa Ratka Perića u odnosu na Bošnjake, možda bi bila preteška, a u odnosu na reisa Cerića ona je totalna laž. Usput da podsjetimo i Josipovića i Šibera – iako su Bošnjaci drugi narod nad kojim je počinjen i presuđen genocid na tlu Evrope u 20. stoljeću, iako ih je stradalo i pobijeno u BiH od 1992. do 1995. godine dva puta više nego Srba i Hrvata zajedno, iako su uglavnom pobijeni na tlu BiH, ipak i njihovim generalima i oficirima (Deliću, Alagiću, Hadžihasanoviću, Kuburi) sudio je Tribunal u Haagu, pa je čak neke i presudio. Na te presude Bošnjaci nisu kao Hrvati za svoje presuđene generale uzvratili masovnim demonstracijama, nepovjerenjem prema Tribunalu, na kome uglavnom sude kršćani i hrišćani, i tvrdnjom da donosi političke presude. Josipovićevi „radikalni muslimani“ nikada nisu ni prema Srbima, ni prema Hrvatima za ratne zločine uzvratili ličnom odmazdom i osvetom. Bez obzira na to što Republika Hrvatska i Tuđmanov režim nikada ničim nisu kažnjeni za agresiju na BiH, bez obzira što je NATO zaprijetio Srbima u Hrvatskoj, kada su prvi i jedini put bombardirali Zagreb – jednu evropsku prijestolnicu, a taj isti NATO je tri i po godine mirno i hladno posmatrao bombardiranje Sarajeva, također jedne evropske prijestolnice i bez obzira na činjenicu da je Republika Hrvatska primljena u NATO i što je pred vratima Evropske unije ipak Biskupska komisija Iustitia et pax u Hrvatskoj i prije presude Tribunala izriče javnu sumnju u pravednu presudu: „Ako kriteriji Međunarodnog suda pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ne vrijede univerzalno, a evidentno je ne vrijede, što onda iz toga možemo zaključiti? Da postoje viši i niži narodi? Zar se suditi može samo malim narodima? I koji je smisao takvih sudskih procesa?“ Nevjerovatna je stvar da se suđenje trojici generala Gotovini, Markaču i Čermaku, od kojih je jedan (Čermak) oslobođen, izjednačava sa suđenjem jednom narodu. Drugo, to u presudi jasno stoji: Sud nije sudio hrvatskim generalima za oslobađanje Hrvatske, nego za projektirani, planirani i realizirani progon srpskih civila od kojih se i danas mnogi nalaze u BiH. Treće, agresiju na BiH, Srbija i Crna Gora su plaćale sankcijama, a Hrvatska nije. Četvrto, položaje bosanskih Srba NATO je bombardovao, a položaje HVO-a i Hrvatske vojske nije nikada. Peto, Hrvatima se nikada nije sudilo zato što su mali narod. U toku Drugog svjetskog rata, NDH je bila u sastavu nacističko-fašističke koalicije sa Njemačkom i Italijom pa ju je Josip Broz Tito 1945. izvukao iz trojnog pakta u antifašističku koaliciju i uveo u FNRJ, kao ravnopravnu republiku. Tako da Hrvatska nije snosila nikakve negativne posljedice u Drugom svjetskom ratu. Ne samo to, Tito je sa partizanima u toku Drugog svjetskog rata od Italijana, u korist Hrvatske, oslobodio Istru i većinu Dalmacije i jadranske obale. Dalje, poslije Drugog svjetskog rata, u okviru Srbije formirane su, s pravom, dvije autonomne pokrajine – Vojvodina i Kosovo i Metohija, a na tlu Hrvatske i pored logora Jasenovac i onoga što se Srbima događalo u doba NDH nije formirana autonomna pokrajina za Srbe iako ih je tada u Hrvatskoj bilo najmanje pola miliona. Još nešto, glavešine četničkog pokreta Draža Mihailović i Nikola Kalabić su pohvatane i strijeljane, a poglavnik i doglavnici ustaške vlasti Ante Pavelić, Dido Kvaternik i ostali niti su pohvatani, niti su suđeni. Na temelju čega neko može tvrditi da se Hrvatima sudi zato što su mali narod? Na osnovu činjenica ne može. Na temelju istih nečinjenica može se tvrditi i da je Tito bio mrzitelj Hrvata. On je najzaslužniji čovjek što se Hrvatska nalazi u sadašnjim granicama, kao što je Stjepan Mesić zaslužan što je kao predsjednik uveo Hrvatsku u NATO i doveo je pred vrata Evropske unije.

Ko koga ugrožava u BiH

Jedan od osnivača Hrvatskog narodnog vijeća u BiH Petar Jozelić lucidno zapaža: „U Daytonu je žrtvovana polovica države (BiH), politika HDZ-a ide na ruku etnički čiste Republike Srpske, Hrvatima u BiH se poručuje kako im je jedina država – Hrvatska, treći entitet nije rješenje.“ Doista, ko god pokušava da rješava status bilo Hrvata, bilo Bošnjaka samo na području Federacije, on samo jača Republiku Srpsku i neminovno gura Bošnjake i Hrvate u građanski rat. Prema profesoru Ivi Bancu, predsjednik Hrvatske ugrožava BiH. „Za ljubav Srbije Josipović je destabilizirao BiH, počeo promicati Dodika i svojim neodgovornim ocjenama o stanju hrvatskog naroda u BiH, doprinio krizi Federacije. Uostalom, nije u ovlastima Hrvatske programirati vlade bh. entiteta. Hrvatska priznaje BiH i Ustavni poredak u BiH. Sve izvan toga nije na Hrvatskoj. Niti je na Hrvatskoj davati ustavne ocjene o situaciji u FBiH.“

Prema profesoru Petru Jeleču, Josipovićeva politika prema BiH je bez ikakve vizije i odgovornosti i njeni rezultati ravni su nuli. Sa svoje strane mogu dodati da je to sramna i ponižavajuća politika za Hrvatsku a krajnje štetna i opasna po BiH. Evo kako tu politiku u slici i riječi vidi profesor Petar Jeleč: „Otužno je bilo gledati njegov (Josipovićev) igrokaz s Dodikom u Slavonskom Brodu, gdje je predsjednik RS-a javno, pred kamerama rekao da se trebaju ispričati svi svima“ (i žrtve dželatima i dželati žrtvama i moj će brat tebi oprostiti što te je tukao), jer su svi pucali na sve dok je Josipović službouljudno nasmiješen, mirno odslušao taj politički kaligulizam i „mudro“ odšutio. Mr. Zijad Bećirović iznosi još potresniju i užasniju sliku o banalnosti zločina: „Možda još jedan detalj slikovito govori o Josipoviću, koji je prilikom prve posjete Banjoj Luci, na svečanoj večeri svirao na klaviru Dodiku i društvu i time jasno ignorirao činjenicu da je u tom gradu izvršeno etničko čišćenje i zločin nad Hrvatima. To predstavlja svojevrsno poniženje za žrtve i hrvatski narod.“ Sviranje Dodiku na klavir u gradu u kome je u miru izvršeno etničko čišćenje nad dva naroda prljavije je i gore nego stavljanje zlatne ogrlice svinji oko vrata. Tim činom Josipović podsjeća na onog profesora muzike (glazbe) u Beogradu koji je u toku Drugog svjetskog rata pozvao čuvenog, poznatog i priznatog profesora etike Miloša N. Đurića da potpiše apel podrške njemačkim vlastima u Beogradu. Đurić mu je odgovorio da ne može potpisati jer je profesor, a kolega mu je odgovorio, pa i ja sam. Onda mu je Đurić kazao jesi, ti si muzike, a ja sam etike. Izgleda se Josipović između prava i etike s jedne i muzike (glazbe) i klavira sa druge strane, opredjeljuje za muziku (glazbu) i klavir. Šalu na stranu, ko koga, kako i zašto ugrožava u BiH, pogotovo u Federaciji? Generalno, veoma se lahko složiti sa profesorom Miodragom Živanovićem: „Prvi i najveći problem je nepostojanje države BiH. Taj problem nam je ispostavljen Dejtonskim ustavom koji ne preferira državu, već dijelove te države. Naime, različiti dijelovi naše države – entiteti, kantoni i opštine mogu funkcionisati sami za sebe. Ne treba im država jer je ovo naše ustrojstvo postavljeno naglavačke. Državne institucije nisu nadređene nižim nivoima vlasti nego je obratno – niži nivoi vlasti su zapravo viši.“

Upravo zato niži nivoi vlasti u svakom momentu mogu blokirati i paralizirati više nivoe vlasti a viši su nemoćni u odnosu na niže. Takav oblik hijerarhije vlasti ne postoji ni u jednoj zemlji u svijetu. Kada dva HDZ-a optužuju SDP, SDA i Bošnjake da su im onemogućili da učestvuju u izvršnoj vlasti u Federaciji BiH, a to neprestano štampa, TV, javnost pa i političari u Hrvatskoj, RS-u, i Srbiji ponavljaju, radi se o bezočnim lažima. Ustvari, dva HDZ-a u BiH su odbili kompromisno rješenje i ponudu međunarodne zajednice oličene u upravnom odboru PIC-a. O tome Roderick Moore, prvi zamjenik visokog predstavnika, kaže: „Oba HDZ-a nisu smatrala da mogu prihvatiti kompromisni prijedlog kao fer osnovu za formiranje vlasti“, a Thomas Countryman nadodaje: „Prvo želim reći da smo razočarani odlukom HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 koji su sami sebe isključili iz vlasti u Federaciji.“ Prije toga su sa neformiranjem vlasti u kantonima (županijama), sa apsolutnom hrvatskom većinom, u potpunosti pokušali blokirati formiranje vlasti u Federaciji, a time i u državi. To Roderick Moore otvoreno priznaje: „Apsolutna je istina da ova tri kantona (županije) krše Ustav Federacije i Izborni zakon. Također je istina da mnogi problemi i pravna konfuzija sa kojom se sada suočavamo predstavljaju direktan rezultat toga što ova tri kantona (neformiranjem vlasti) nisu ispunila svoje pravne i ustavne obaveze.“ To javnost, mediji i političari u Hrvatskoj neće i ne žele, osim pojedinaca, da znaju. Na pitanje zašto su dva HDZ-a više od pola godine sprečavala formiranje vlasti, profesor Ivo Banac profesorski odgovara: „Demokracija je preuzimanje odgovornosti. Čović je želio dokazati da može zaustaviti sve mehanizme Federacije i BiH. To je njegov izmećarski posao za dobrobit Dodika i njegove male Herrenvolk republike. Zapriječio je formiranje vlasti u županijama gdje je postigao apsolutnu većinu. Problem je „samo“ u tome što politika opstrukcije ne vodi nikamo.“ Doista, samo se u BiH sprečavanje formiranja vlasti i opstrukcija može nazivati ugrožavanje i nejednakopravnost jednog, bilo kojeg naroda. Glavni problem u BiH nije ugroženost ni nejednakopravnost, ni Bošnjaka ni Hrvata, nego pored nepostojanja države i nadređenosti entiteta, kantona i općina državi, kako primjećuje profesor Živanović, također i fundamentalni problem BiH koji uočava profesor Ivo Goldstein: „Jer u osnovi BiH je jedan identitet i entitet, BiH nikada nije bila dijeljena po nacionalnim ključevima. Pa i sada se vidi da teritorijalna razdioba BiH na principu da na jednom njezinom dijelu jedan narod ima suverenu vlast donosi nesreću manjinskom narodu, a onom većinskom ne donosi sreću. Iz toga vrzinog kola teško je izaći.“
Ugovorom u Daytonu BiH je izbačena iz svog prirodnog ležišta i na nju je navučena luđačka, pravno-ustavna i politička košulja. Svojom dvoličnom politikom istovremenog povezivanja i saradnje sa BiH uz istovremenu političku praksu po obrascima i saglasnosti sa Beogradom i Banjom Lukom na razgradnji BiH hrvatska politika (Josipovićeva i Kosorkina) često povećava i podebljava luđačku košulju nad BiH. Kako bi kazali feralovci, Hrvatska je prva poslije Bugarske priznala BiH, a druga ju je, poslije Srbije, napala. Ovdje se u negativnom smislu nipošto ne misli na hrvatski narod, pogotovo u Dalmaciji, Istri, Zagrebu, Splitu, sve patriote u BiH i puno intelektualaca kulturnih i javnih poslenika u Hrvatskoj koji su unazad 20 godina bili na strani Bosne i njene pravedne odbrane. Takvim ljudima smo dužni kazati da je bilo više Bošnjaka u sastavu Hrvatske vojske koji su branili hrvatsku državu nego bosanskih Hrvata u sastavu HVO-a koji su stvarno branili BiH od četnika i agresora, i da je više poginulo Bošnjaka u odbrani Hrvatske nego pripadnika HVO-a u odbrani BiH. U odbrani BiH uglavnom su ginuli Hrvati u postrojbama HOS-a i sastavu Armije RBiH. Pripadnika HVO-a više je poginulo u borbama protiv Armije RBiH i HOS-a nego protiv srbijanskih agresora. Oni su se protiv njih borili samo udruženo sa Armijom RBiH i HOS-om u Mostaru, Jajcu, Gradačcu, Posavini, na Kupresu, a baš nigdje sami nisu jer su poštovali Sporazum Milošević – Tuđman i Karadžić -Boban. Bez obzira na tu činjenicu, nije mali broj Hrvata poput Nike Lozančića, koji u okviru ugroženosti i neravnopravnosti uživaju i hrvatsku mirovinu i bošnjačku plaću ili penziju. Istovremeno veliki broj Bošnjaka koji su četiri godine truhli u rovovima kao jednakiji i ravnopravniji od Hrvata nemaju ni hrvatske mirovine ni bosanske penzije ni plaće jer ne rade. U okviru ugroženosti i nejednakopravnosti bilo bi krajnje interesantno egzaktno ispitati koji je procenat zaposlenosti Hrvata a koji Bošnjaka u Federaciji BiH i kakav je imovinski status Hrvata, a kakav je Bošnjaka, sa komparacijom, kakav je bio do 1992. godine. Podla je i paklena teza Čovića i Ljubića da su Hrvati samo ugroženi i nejednakopravni u Federaciji a da je u RS-u sve riješeno. Onaj ko se poziva na ugroženost i nejednakopravnost Hrvata u Federaciji, ma ko bio, političar ili svećenik, treba dobro otvoriti oči i sagledati status Bošnjaka u Vitezu, Kiseljaku, Kreševu, Žepču, Stocu, Čapljini, Odžaku, Livnu, Novom Travniku, zapadnom dijelu Mostara, Prozoru, Orašju, Tomislav-Gradu. Ima li Bošnjaka u tim gradovima na funkcijama, da su direktori (ravnatelji), dekani, koliko ih je profesora? Znam da Bošnjaci nisu idealni, ali više je u Sarajevu Srba i Hrvata na funkcijama mada je to nedovoljno, nego Bošnjaka u Republici Srpskoj i nekadašnjoj Herceg-Bosni. Predsjednik ANUBiH je Hrvat. Dekani pravnog i filozofskog fakulteta su Hrvati. Dekani ekonomskog i fakulteta političkih nauka su Srbi, a ravnatelj ili direktor Narodnog pozorišta je Hrvat. Bošnjaka na funkcijama u RS-u i Herceg-Bosni zapravo i nema. Pređimo na obrazovanje u osnovnim i srednjim školama. Svugdje gdje su Bošnjaci većina i gdje drže vlast, u tim gradovima postoje Katolički školski centri, u kojima su obuhvaćena skoro sva hrvatska djeca, od prvog osnovne do četvrtog razreda srednje škole. Više Hrvati imaju katoličkih školskih centara gdje su Bošnjaci na vlasti i većina nego na čitavom prostoru bivše SFRJ. Ondje gdje su Hrvati većina, a Bošnjaci manjina (Stolac, Žepče, Čapljina) tu su dvije škole pod jednim krovom. Zašto? Zato što Hrvatska politika oličena u HDZ-u u BiH ne želi da Hrvatska djeca idu zajedno sa bošnjačkom u školu. Naravno, gdje su Bošnjaci manjina, tu nema ni islamskih ni bosanskih ni bošnjačkih školskih centara. Zašto? Zato što bi to bila diskriminacija, segregacija, aparthejd, a Hrvati to mogu sebi priuštiti u odnosu na Bošnjake jer su ugroženi i nejednakopravni. Budimo ozbiljni – Bošnjaci su u Evropi najugroženiji u RS-u, pa u Herceg-Bosni, pa u Srbiji, pa na Kosovu usljed asimilacije, pa u Makedoniji, pa u Crnoj Gori, pa u Hrvatskoj. Neusporedivo i nepodnošljivo najteži im je status u RS-u i Herceg-Bosni, dakle u vlastitoj zemlji. Kada je u pitanju nejednakopravnost i ugroženost u okviru jezika i TV kanala odgovorno tvrdim da je na Federalnoj TV više zastupljen hrvatski nego bosanski jezik, a na BHRT-u više je zastupljen srpski od bosanskog i hrvatskog jezika. Iz perspektive ugroženosti i nejednakopravnosti, kada se u Mostaru 25. marta (ožujka) 2011. sastanu čelnici dva HDZ-a, Čović i Ljubić, sa čelnicima SNSD-a i SDS-a, Dodikom i Bosićem, to nije samo simboličko obilježavanje 20. godišnjice Karađorđeva, kada su Milošević i Tuđman međusobno dogovorili podjelu BiH, nego i 70. godišnjice potpisivanja pristupanja Kraljevine Jugoslavije trojnom paktu 25. marta 1941. godine. Dakle, u Mostaru su Čović, Ljubić, Dodik i Bosić proslavili i 20. godišnjicu i 70. godišnjicu. U okviru ugroženosti i nejednakopravnosti u Federaciji BiH, može se mirne duše kazati da osovina Tadić – Josipović jača savez Dodik – Čović. Po nazivu škola i ulica u Federaciji BiH, posebno u zapadnom dijelu Mostara, vidi se da Hrvati više ugrožavaju sami sebe nego što ih Bošnjaci dovode u nejednakopravan položaj. Ne samo da oni školama i ulicama daju nazive upitnih ljudi nego su skoro imena svih tih ljudi iz Hrvatske. Da li ima zaslužnih i velikih Hrvata koji su rođeni u BiH? Kada su u pitanju škole u RS-u i Herceg-Bosni one su samo produženi crkveni prostori a tamo gdje Bošnjaci vode škole, pored svih slabosti, škole su ponajviše samo škole. U okviru ugroženosti i nejednakopravnosti interesantno bi bilo ispitati broj uposlenih Bošnjaka i Hrvata u svim državnim, federalnim i kantonalnim institucijama ali i u općinama, zdravstvu, policiji, i školama. Kada je u pitanju fudbal, neugroženi i jednakopravni Bošnjaci (Velež) ne mogu igrati pod Bijelim brijegom od ugroženih i nejednakopravnih Hrvata (Zrinjski). Kada je u pitanju politika, ugroženi i nejednakopravni Hrvati u BiH izlaze na izbore i glasaju i u Hrvatskoj i u BiH, a Bošnjaci samo u BiH. Kada su u pitanju lične i putne isprave, većina Hrvata ima i hrvatsku iskaznicu i putovnicu i bosansku ličnu kartu i pasoš, a Bošnjaci u većini samo ličnu kartu i pasoš. Odgovorno tvrdim da Hrvate više ugrožavaju Hrvati nego što ih ugrožavaju Bošnjaci. Na primjer, kada Bošnjaci ubiju Hrvata koji je po ocu Bošnjak, a po majci Hrvat (Denis Mrnjavac), onda za njega trojica Bošnjaka leže u zatvoru, a kada Hrvati u Širokom Brijegu ubiju Hrvata (Vedran Puljić), koji je po ocu i po majci Hrvat, onda niko ne leži u zatvoru, jer ubica nije otkriven. U Sarajevu ubice su otkrivene i leže u zatvoru i o njima se do nebesa pričalo i osuđivalo, a ubica ili ubice u Širokom Brijegu namjerno nisu otkriveni i o njima se namjerno ne priča i ne piše, samo zato što su Hrvati u Sarajevu ugroženi i nejednakopravni a u Širokom Brijegu jednakopravni i neugroženi.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s