Ideali i stvarnost (Oslobođenje, 03. 01. 2011. god.)

Piše: Mustafa Spahić, Oslobođenje, 03. 01. 2011. god.

Niko sa takvim idealima i ambicijama nije krenuo prema svijetu, životu, čovjeku i ljudima kao komunizam, a da se na kraju sam u sebe urušio bez ikakve intervencije izvana. To samo svjedoči drevnu narodnu mudrost da put do pakla može biti popločan najboljim namjerama. Zato: o fenomenu socijalizma i komunizma i Bosni i Hercegovini danas.

U komunizmu je, bez obzira na to o kojoj je zemlji i narodu i naciji riječ, radni čovjek pojeo – Čovjeka, radni ljudi – Ljude, radnička klasa – Građane, Partija -radničku klasu, Centralni komitet – Partiju, Politbiro – Centralni komitet, a Gensek ili Generalni sekretar je pojeo Politbiro i faktički svu Partiju. Tako, kada je Tito umro, SFRJ je, što se tiče spiritus movensa, stala. Samo je ostala živa tjelesina bez duha. Pošto nijedna komunistička država nema vojsku nego naoružane odrede Partije i pošto je vojska samo puška u rukama Partije, to JNA koja nikada nije ni postojala kao vojska i nije mogla spasiti državu. Tu pušku Partije preuzeo je u svoje ruke Slobodan Milošević i stavio u funkciju velikosrbijanske hegemonističke naciokratije. Epilog je preko Slovenije, Hrvatske a posebno Bosne i Hercegovine i Kosova poznat.

NOP, NOR i NOB

Marxova definicija da „ne određuje svijest čovjeka njegovo vlastito biće, nego njegovo društveno biće i da čovjek nije ništa drugo nego sveukupni ansambl međuljudskih društvenih odnosa“, oslobađa čovjeka autentične, izvorne, personalne i vlastite svijesti. Ako čovjek nije čovjek po vlastitoj savjesti, svijesti, slobodi i spoznaji, po čemu će biti? Kao što svijest, savjest, sloboda, spoznaja i karakter čine bitni dignitet i identitet svakog čovjeka kao ličnosti tako na istini, pravdi, pravu i zakonu počiva zajednica, društvo i država. Marxova definicija da je „pravo volja vladajuće klase pretvorena u zakon i naše radno tlo nije tlo prava nego tlo revolucije“, umjesto ustava, prava i zakona kao polog države postavlja revolucionarno pravo koje se u životu manifestira kao revolucionarno nasilje nad kontrarevolucijom, po članu 114 K.Z. SFRJ. Dakle, najviša istina i vrijednost socijalizma je revolucionarna vrijednost i istina. Na takvoj maksimi ustavi u socijalističkim zemljama nisu pravi ustavi nego partijski program za nekomuniste.

Ni Socijalistički savez nikada stvarno nije bio najširi front radnih ljudi i građana nego Savez komunista za nekomuniste. Tretiranjem i definiranjem prava kao volje vladajuće klase pretvorene u zakon, socijalizam apriori u temelju onemogućava pravnu državu, vladavinu prava i ustavni red i poredak. Kao što marksisti državi oduzimaju svaki unutrašnji sadržaj: pravo, ustav i zakon, tako je izvana gledaju kao relikt i ostatak klasnog društva tj. organiziranim nasiljem jedne vladajuće klase protiv drugih klasa. Kao organizirano nasilje jedne vladajuće klase protiv drugih klasa država sa klasnim društvom treba da odumre, a u znak sjećanja i pamćenja treba je smjestiti u muzej starina. Usljed ovakvog definiranja prava i gledanja na državu nikada niko ni u jednoj socijalističkoj zemlji nije mogao i nije uveo vanredno stanje. Da bi se u jednoj zemlji uvelo vanredno stanje prije toga mora se znati šta je redovno stanje. Redovno stanje se uvodi samo na temelju prava, ustava, i zakona a ne revolucionarnih ideala. Koliko je revolucionarni ideal iznad svakog drugog ideala najbolji je ali i najbolniji svjedok činjenica da su jugoslavenski komunisti poslije Drugog svjetskog rata NOP (narodnooslobodilački pokret), NOR (narodnooslobodilački rat) i NOB (narodnooslobodilačku borbu), taj veličanstveni podvig i spomenik slobode, patriotizma, domoljublja, jedinstven i autentičan u Evropi, preimenovali u Socijalističku revoluciju i tako difamirali i obesmislili vlastito djelo.

 Religija i ideologija

Najveće nesporazume i nesreće za ljude donosi gledanje marxizma na religiju. Bez obzira na Marxove riječi: „Religijsko očajanje je istovremeno izraz istinskog očajanja i protest protiv tog očajanja. Religija je uzdah potlačenog stvora, srce svijeta bez srca, duša svijeta bez duše. Ona je opijum za narod i iluzorno sunce oko kog se čovjek okreće dok ne nađe pravo sunce“, u pravu je Amin Maluf da ideologije (marxizam je također ideologija) prolaze, a religije ostaju. Religija je posljednje sunce, stvarno ili iluzorno kako misle marxisti i ateisti kojeg će se čovjek i ljudi odreći. Marxizam je preko historijskog materijalizma i dijalektičkog marxizma tvrdio da je istovremeno teorijsko-spoznajni i znanstveni pogled na svijet koji je otkrio, spoznao i ovladao osnovnim zakonima društveno-historijskog razvitka. Prema doktrini historijskog materijalizma historija svijeta nije ništa drugo nego historija samonastanka, samorazvoja, samokretanja i samousavršavanja materije. Dijalektički marxizam zagovara da su sve razlike, suprotnosti i sukobi među ljudima utemeljeni na klasnim suprotnostima i neprestanom razvoju materijalnih proizvodnih snaga.

Marxizam strahovito simplificira i banalizira sveukupne međuljudske veze i odnose svodeći ih samo na klasne odnose, klasne razlike, klasne suprotnosti i sukobe. Klasne odnose i suprotnosti marxizam izvodi iz privatnog vlasništva koje je arhetip i prototip svih sukoba i nesporazuma među ljudima. Zato svaka uspješno izvedena socijalistička revolucija prvo nacionalizacijom i eksproprijacijom ukida privatno vlasništvo ekonomski i egzistencijalni temelj klasne strukture, klasne podjele, klasnih razlika i suprotnosti, ali i klasne eksploatacije čovjeka po čovjeku i klase po klasi. Uvodi se socijalistička, radnička i samoupravna svojina. Javlja se nerješiv problem, na koji je Aristotel upozorio i učitelja Platona: „Što je svačije nije ničije.“ Radnici samoupravljači gube identifikaciju sa imovinom, sa resursima, sa dobrima, mašinama i kapitalom i svi zajedno, i radnici i partijski rukovodioci imovinu troše kao svoju, a čuvaju kao ničiju. Ukidanjem privatnog vlasništva socijalizam ubija osnovni motiv na kome počiva ekonomija i privreda, a to je imati i znati šta je moje kao posjed, imetak, vlasništvo po ustavu i zakonu zagarantirano. U toj teorijskoj patologiji socijalizma prema imovini poznati ekonomski teoretičar Aleksander Bajt je primijetio da glavni problem socijalizma nije ni kriminal, ni krađa, ni korupcija, ni mito nego uništavanje imovine. Kada ljudi u postsocijalizmu i tranziciji ulaze u kriminal, krađu i korupciju, oni se iz socijalističke negacije (uništavanja) kreću, naravno, kršeći pravo, ustav i zakon, u kapitalističku afirmaciju imovine. To je hegelijanski put od teze, antiteze do sinteze.

Izgradnja zemlje

Kako su komunističke vlasti oslobađale ljude od slobode iznutra, tako su ih tjerale u civilizaciju izvana. Tako su uvele obavezno osnovno kasnije i osmogodišnje školovanje za svu mušku i žensku, naravno i bošnjačku djecu. Tako je komunizam kao niko prije njega oslobađao ljude od unutrašnje slobode i kulture i istovremeno u njima u cjelini, neovisno od rase, nacije i konfesije podsticao i razvijao vanjske slobode kroz školovanje i obrazovanje, znanost, tehniku, tehnologiju, izgradnju, civilizaciju i zapošljavanje. Socijalističke vlasti odmah su se dale na industrijalizaciju, elektrifikaciju i izgradnju zemlje, izgradnju puteva i pruga, izgradnju velikih industrijskih kombinata: RMK-a Željezara, Unis, Bratstvo, Energoinvest, Unioninvest, hemijskih kombinata Natronka, Soda-So, poljoprivrednih kombinata UPI, Agrokomerc, Hepok, građevinskih kombinata Vranica, Hidrogradnja, G.P. Bosna, G.P. Putevi, drvnih kombinata Šipad, Krivaja.

Usporedo s tim gigantima otvarane su srednje škole, fakulteti, kasnije univerziteti u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci i Mostaru. Neki fakulteti – pravni, ekonomski, medicinski, filozofski, građevinski, arhitektonski, geodezija, poljoprivredni, prirodno-matematički, rudarski, tehnološki, farmaceutski, veterinarski, šumarski, mašinski, metalurški postali su rasadnici znanja i obrazovanja. S obzirom na to da su glavni hramovi modernog doba: banka, fabrika, laboratorija i učionica to su navedeni fakulteti i univerziteti u tim ogromnim kombinatima diljem BiH dobili i institute, laboratorije i logistiku i fabričke hale gdje će prakticirati i primjenjivati svoje znanje i gdje će svoje svršenike zapošljavati. Kao što je nepomirljiva aporija društvena svojina sa svojinom dovela u pitanje imovinu uopće, tako je aporija vanjske slobode sa zabranom unutrašnje slobode dovela u pitanje slobodu kao takvu. Lapidarno kazano ontologija marxizma je materija, ideologija marxizma je ateizam, pravo marxizma je tlo revolucije, svijest čovjeka određuje društveno biće, država je organizirano klasno nasilje vladajuće klase, glavni odnosi i pitanja među ljudima su klasni odnosi.

BiH i Jugoslavija

Najopasnije su tvrdnje koje su tačne, a nisu istinite. Tako nikada se nije radilo o sukobu Tito – Staljin nego o sukobu Staljin – Tito. To se vidi iz činjenice da je Tito odgovarao i odbacivao Staljinove ultimatume, a nije mu ih nikada postavljao. Kao što nikada nije postojao sukob Tito – Staljin nego obrnuto, tako nikada u svojoj povijesti Bosna i Hercegovina nije bila Jugoslavija u malom nego je Jugoslavija pokušavala da bude Bosna u velikom. Mora se podvući notorna činjenica da se na pogrešno postavljenim premisama u teoriji i formulama u nauci nikada ne može doći do ispravnih sudova, zaključaka i rezultata. Potpuno je to novi mit ali kao i svaki drugi mit to je opaka i opasna zamka, zabluda, zloća, zlo i zločin. Zašto? Zato što Bosna i Hercegovina nikada nije bila Jugoslavija ni u malom ni u velikom. Zato što je Bosna najmanje unazad hiljadu godina Zemlja sa imenom, teritorijom, zakonima, običajima, granicama, Domovina također hiljadu godina bez prekida i Država sa prekidima, a Jugoslavija nikada nije bila ni Zemlja ni Domovina nego samo Država. Naspram i prijatelja i neprijatelja Bosne moraju se dati najkraće definicije i distinkcije između Zemlje, Domovine i Države. Prema jednoj definiciji, Zemlja je narod na teritoriji. Zemlja konotira i samorazumijeva nešto organsko, nešto inherentno, nešto što nas izvana određuje da jesmo to što jesmo i po čemu izvana s obzirom na reljef, klimu i geografiju imamo specifičan Zemljom opečaćen lik i oblik. Zemlja je organska neupitna i nepobitna činjenica, a država konotira ustanove, institucije, Ugovor i Sporazum. Bosna je hiljadu godina istovremeno i Zemlja i Domovina sa istim imenom i Država sa prekidima a Jugoslavija za osamdeset godina postojanja u diskontinuitetu bila je samo Država a nikada Zemlja i Domovina. Zemlja uvijek podrazumijeva ljude i narode ali ih svojim trajanjem i nadilazi.

Jugoslavija je bila država koja je dva puta, prvi puta 1918. i drugi puta 1945. godine, montirana i dva puta 1941. i 1992. godine demontirana. Kao što je dva puta ljudskom voljom montirana, tako je dva puta Jugoslavija i demontirana. Dakle, država se za pregovaračkim stolom i montira i demontira, a Zemlja Bosna nikada za pregovaračkim stolom nije bila ni montirana niti ju je moguće demontirati. Ko to pokuša samo uzalud ljudsku krv prolijeva i čini masovne zločine. Oni koji žele na bilo koji način (plebiscitom, referendumom) da narode, stanovnike i građane razdvoje, „razdele“ i Zemlju „podele“ oni pokušavaju nemoguće jer Zemlja se ne dijeli, ali uveliko sramote i ponižavaju narod iz kojeg su jer ljudi nikada ne uzurpiraju, ne otimaju i ne dijele ono što su svjesni da je njihovo nego samo dijele, kradu, otimaju, uzurpiraju i dijele ono što je tuđe. Bilo koji Srbin ili Hrvat u Bosni i Hercegovini koji zagovara disoluciju ili podjelu Zemlje, što je nemoguće, pokazuje elementarno neznanje i nerazlikovanje između Zemlje i Domovine s jedne i Države sa druge strane. Samo države koje su sastavljene iz organskih cjelina (federalnih, konfederalnih jedinica) a koje su montirane za pregovaračkim stolom a nikada nisu postale Zemlja i Domovina mogu se na isti način i demontirati. Da bi neko (republika, oblast, pokrajina) iz jedne države izašao, prije toga je u nju, kao republike u SFRJ, morao ući. Oni koji zagovaraju bilo kakav izlazak iz BiH ne samo da pokazuju elementarno političko neznanje, sramote one ispred kojih nastupaju i sami sebi odriču pravo na BiH. U životu se nikada ne dijeli svoje, nego tuđe. Da je Dodik uvjeren da se Bosna može podijeliti, ne bi kupovao vilu na Dedinju u Beogradu. Ali on je krajnje bahat, nesavjestan i neodgovoran čovjek jer ne može milion i po Srba iz Bosne kupiti stanove i vile bilo gdje u Srbiji, a kamoli u Beogradu.

Država, zemlja, domovina

U odnosu na Zemlju dužni smo dati i osnovne definicije države. Prema Platonu „Ljudi i hramovi čine državu državom“. Prema drugoj definiciji „Država je narod u dokumentima“. Vlastita definicija koju prezentiram učenicima glasi: „Država je politička zajednica i društvena organizacija utemeljena i određena ustavom, a uređena po zakonima. Domovina je Zemlja i narod u sjećanju bilo gdje da se nalazimo.“ Još iz jednog razloga je podmukla, podla i pokvarena usporedba između Bosne i Jugoslavije. Za 80 godina trajanja u diskontinuitetu, Jugoslavija je pet puta mijenjala ime: Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, FNRJ (Federativna Narodna Republika Jugoslavija), SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) i SR Jugoslavija (Savezna Republika Jugoslavija) koju su, ovu zadnju, sačinjavale samo Srbija i Crna Gora. Zemlja Bosna za hiljadu godina postojanja nikada nije mijenjala ime i osnovni teritorij a Jugoslavija je mijenjala i imena i imala je različit teritorij. Dalje, svaki narod Jugoslavije po imenu i povijesti je bio stariji od Države Jugoslavije, a Zemlja Bosna je starija od svih svojih naroda zajedno. Ukoliko prema Platonu državu državom čine ljudi i hramovi, Bosna ima (na jednom kvadratnom kilometru katedrala, sinagoga, pravoslavna bazilika i džamija) najraznolikije i najinteresantnije hramove u Evropi. Čak i Dejtonski mirovni ugovor u kapacitetu države ostavlja: vanjsku politiku i vanjsku trgovinu, monetarnu politiku i carine, suverenitet i teritorijalni integritet, političku nezavisnost, međunarodno priznanje i državno-pravni kontinuitet. Mada je Dejtonski mirovni ugovor donio mir i prekinuo agresiju i genocid, ali budimo svjesni i politički pošteni, to potvrđuje prisustvo OHR-a i Ureda visokog predstavnika, iz njega samog se ne može izvesti kapacitet samoodržive države. Oni koji su protiv bitnih promjena Daytona, oni su za stalni ostanak OHR-a i visokog predstavnika, ponovni sukob ili nestanak BiH. Unutrašnje uređenje BiH po Daytonu sa RS-om za Srbe i Federacijom za Hrvate i Bošnjake je ili nagrada i kompenzacija Miloševiću i Srbiji za nestanak Srba u Hrvatskoj ili je izraz trajnog nepovjerenja i poniženja prema Bošnjacima zato što su muslimani ili je Federacija između Bošnjaka i Hrvata izvor trajnih frustracija, nesporazuma i sukoba između Bošnjaka i Hrvata. Još jedna nepobitna razlika između Zemlje Bosne i Države Jugoslavije. Kraljevinu SHS (Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba) 1918. uz pomoć Engleske i Francuske formirala je srbijanska, hrvatska i slovenačka buržoazija a SFRJ je 1992. disolucijom se raspala presudno zahvaljujući velikosrbijanskom državnom hegemonizmu i unitarizmu, koji je pod Jugoslavijom najviše podrazumijevao Srboslaviju, slovenačkom ekonomskom egoizmu i hrvatskom nacionalizmu -Milošević je udruženo sa Karadžićem, Tuđmanom i Bobanom na silu i agresijom, u formi genocida, pokušao podijeliti Zemlju Bosnu i on i Karadžić su završili na Sudu u Haagu, a Tuđmana i Bobana od Haaga je spasio samo anđeo smrti.

Kriza i izokrenutost svijeta

Svijet preživljava i živi krizu svih poznatih i priznatih formi, likova i oblika života. U ekonomiji i privredi istovremeno nastupa recesija, restrikcija, inflacija, deflacija i stagflacija. Kriza prema priznanju jednog od prvaka EU izaziva strah u ljudima. Oduvijek se zna da strast, požuda, porok, nagon, strah i interes izvana itekako moćno utječu i određuju ponašanje ljudi. Neutemeljen strah, ukoliko je čovjek usamljen, lahko prelazi u zatvaranje, u autarhiju do autizma. Iz takvog straha brzo i lahko se razvija misao i ideja: pakao to su drugi, zlo to su drugi, opasnost to su drugi. U strahu sličnosti prelaze u razlike, razlike u suprotnosti, suprotnosti u isključivosti, isključivosti, ukoliko se na temelju ustava i zakona, institucionalno ne rješavaju, prerastaju u sukobe. Tako je na svim planovima života. Kada se estetika potpuno otkači od etike, ona se, usljed konkurencije, sa estetike spušta na reklamu, sa reklame na pornografiju, a pornografija htjeli – ne htjeli i željeli ili ne željeli na prostituciju. U djelu „Poremećenost svijeta“ Amin Maluf ističe „da je svijetom zavladala velika poremećenost i to u više područja istovremeno: intelektualna poremećenost, finansijska poremećenost, klimatska poremećenost, etička poremećenost“.

Krenimo od čovjeka od ličnosti. Danas se uglavnom ljudi međusobno niti svađaju niti tuku. Oni samo jedni druge varaju, pljačkaju, kradu bez riječi i hladnokrvno ubijaju. Profesorica i pjesnikinja Slavka Anđelić – Vujičić zapaža „Vreba nas požuda, taština, dosada, ljubomora, novac, karijera, gramzivost, besparica, laž, kuća, kola, zavist, trač, popustljivost, stotinu đavoljih zamki. A ja ne volim sektašenje, bezumlje, prazno srce i um“. Prije više od 900 godina Evu Hamid El Gazali (2011. navršava se 900 godina od njegove smrti; umro je 1111.) navodi i opisuje sedam teških i otrovnih bolesti duše i srca. To su 1) oholost (gordost, nadmenost, osionost, umišljenost) – Kibur; 2) Zluradost (zavidnost, podlost, podmuklost) – Hased; 3) Egoizam (sebičnost, škrtost, titizluk) – Buhl i fahša; 4) Neograničena i nekontrolisana ljubav prema Dunjaluku ili ovom svijetu i njegovim čarima – Hubbi Dunja; 5) Neograničena ljubav prema častima, zvanjima, titulama i oslovljavanjima – Hubbi Džah; 6) Narcisoidnost (taština, samoljubivost) – Udžub; 7) Stavljanje sebe u centar i središte svijeta – ja najbolji, ja najveći, ja najljepši što bi Krleža nazvao japajakanje, ja pa ja -Enanijjet. Na tih sedam bolesti nadodaju se sljedeće: spletka – ifk, smutnja -fitneluk, ogovaranje – gibet. Ogovaranje ili gibet nije laganje, nego nespremnost da se istina kaže u lice u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Gibet je ustvari autocenzura koja vodi u zatvoreno društvo. Slijedi – neutemeljena sumnja – Zann i projekcija i konstrukcija – Ihras i Iftiraun umjesto percepcije svijeta.
U okviru poremećenosti svijeta da se golim okom primijetiti da se u BiH uporno i sistemski urušavaju vrijednosti da se pravne, ustavne i zakonske norme krše, izigravaju, relativiziraju i banaliziraju, da se vrijednosti dobra, slobode, i temeljna prava ljudi kao ljudi ugrožavaju i narušavaju. U okviru poremećenosti i krize svijeta slikovito kazano ravnopravni narodi i slobodni građani u BiH su obavijeni peterostrukim omotačem ili imaju pet prepona koje ne mogu preskočiti. Umjesto ustavne demokratije i nomokratije bosanski građani i narodi su zakovani i zatočeni u: A) naciokratiju, B) partokratiju C) etnokratiju D) teokratiju i E) timokratiju. Mada navedeni čelnik Evropske unije primjećuje da kriza, strah, autarhija i autizam završavaju u nacionalizmu Evropska unija i SAD ništa ne čine da BiH od nacionalističkog koncepta krene ka političkom, ustavnom, zakonskom i državnom konceptu i evropskim integracijama. Kako je naciokratija jedini politički aksiom na koji su se u Bosni privikle Evropa i SAD, a na koji su prisiljeni građani BiH, to je pobjeda SDP-a i Željka Komšića kao građanske političke opcije iznenadila Evropu i SAD, a u potpunosti ujedinila naciokratiju kod Srba i Hrvata u Bosni. Njima više nije dovoljno da je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak. To je samo jedna strana medalje. Druga strana medalje je iz koje je stranke. Sada se iz kruga naciokratije prelazi u krug partokratije. Dakle, iz koje su stranke Željko Komšić i Mirsad Đapo. Oba su iz Socijaldemokratske partije. Po partokratskom principu Dodika i Čovića oni ni na koji način ne mogu predstavljati Hrvate i Bošnjake a može Ivo Miro Jović, zato što je zaustavljena nomokratija, koji uzima dnevnice kao da živi u Mostaru, iako živi u Kiseljaku. Etnokratija je kada se kultura svede na šund – smeće, kič-subkulturu ili blještavu i praznu kulturu, kliše, pomodarstvo i snobizam – po cijenu života hoću da budem ono što nisam i ne želim da budem ono što jesam.

Religijski autoriteti

U naciokratiji, partokratiji i etnokratiji i najveće hulje u ljudskom tijelu pronalaze ugodno i obilno utočište. Ima jedna zajednička odlika građana i naroda Bosne i Hercegovine. To je opća zapuštenost u svim likovima i na svim planovima života. Tu neminovno od etnokratije dolazimo do teokratije. Dok su vjere samo vjere među njima nema razlika, razlike i sličnosti se javljaju među religijama a nesporazumi, sporovi, pa i sukobi dolaze među konfesijama ili institucionalnim religijskim zajednicama i crkvama. Što vjera više prelazi u religiju, religija se više prelijeva i prelazi u liturgiju i obrede a kada se religija svede samo na liturgiju i obrede, ona se utapa u blagdane, svetkovine, manifestacije, izgradnju monumentalnih objekata i okupljanje što većeg broja pristalica na istom mjestu radi pokazivanja što veće moći. A čovjek kao čovjek, brak kao brak i porodica kao porodica su prepušteni sami sebi. Izazov su i zapitanost za svakog čovjeka riječi akademika Rešida Hafizovića o religijskim autoritetima: „Da na sebi nemaju prepoznatljivi religijski habit koji ih navještava kao formalne autoritete jedne od religijskih zajednica ovdje, teško biste ih uopće prepoznali kao duhovne pastire jer na njima, a gotovo bi se moglo kazati ni u njima, ni traga od duhovnosti. Kada govore, u njihovu govoru nema one neizrecive dubine vjere, govore tako kao da se njihov govor uvijek tiče nekog drugog i ne pomišljajući da se taj njihov govor odnosi i na njih same. Ponašaju se kao da imaju nepotrošiv kredit kod Boga, kao da sami raspolažu ključevima Raja i Pakla i kao da sami, bez Boga, mogu odlučivati gdje će koga iz svoje pastve poslati…“ Ovaj citat neumitno nameće nekoliko pitanja: da li religijski autoriteti svih nivoa i profila i svećenici nastupaju sa silom argumenata ili silom autoriteta i zvanja, da li prema pastvi nastupaju kao svjedoci istine i promicatelji općeg dobra i da li je njihov život misija, pozvanje, poslanje, izazov ili profesija u kojoj retorika i poza dominiraju?

Dalje, šta ima zajedničko i slično u načinu života između religijskih autoriteta i većine vjernika? U čemu i po čemu oni dijele zajedničku sudbinu života vjernika? U komunizmu religijski autoriteti svih konfesija su uživali autoritet, dignitet, identitet, vjerodostojnost, povjerenje, poštovanje, ugled. Bili su dio vjernika. Dijelili su sa njima zajedničku sudbinu. U svijesti ljudi, opravdano ili neopravdano, oni su danas dio vladajućeg establišmenta. Peti omotač u Bosni je timokratija. To je sloj ljudi koji su po svaku cijenu željni časti, imetka i vlasti. Instinktom nepogrješivih zvijeri oni znaju da se najlakše do imetka i časti dolazi preko vlasti. Cijena koju ljudi za njihovu vlast i ambicije bez pokrića plaćaju njih uopšte ne interesira.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s