Četrdeset naznaka o Bošnjacima (Ljiljan, 2000.)

Ovaj tekst napisan je 11. Septembra 2000., a objavljen u „Ljiljanu“ broj 400, 25. Septembra 2000. godine. 

Prva naznaka o Bošnjacima glasi – vjerovatno je to narod paradoksa “svakakav narod”, kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape – fesa – dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji – kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom Bosnom “Bir taš veremim baš veremem” – “Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam.”

 Druga naznaka o Bošnjacima glasi – to je narod koji je usljed polustoljetne vladavine komunizma i njegovog obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo ¬ produktivnog i konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo, surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje, ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko – donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo pravo da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na donacije.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake postaje jedina tajna da nemaju nikakvih tajni o sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde, obuzima manija odlaska, selenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat agresora kojem su se preventivno aktivnom svenarodnom odbranom suprotstavljali tokom agresije. Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i prodaju ono (domovinu, zemlju i državu) što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije.
Deveta naznaka slijedi iz osme – znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa gubi svijest o zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže – oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili, svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču identiteta, osnova, temelja i korijena bića svakog naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selam, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, a klanje prasadi i krmadi da bi se obilježila pobjeda SDP-a na općinskim izborima. To u sto odsto muslimanskim selima nije obilježavanje pobjede nego bježanje i negacija vlastitog identiteta.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli identiteta s ciljem opstanka zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa, te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i identiteta i entiteta i zemlje i domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje – kada ljudi nisu u sebi i kada ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni, traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i niskopoltronsko – podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni slučajna ni stihijna nego uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života, čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra.
U okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili osnovne – hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici. Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka (alkohol, kocka, droga)
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama. Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže – pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz života u uživanje, tako i Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj, svrhu i smisao života. To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se kao djeca nigdje smiriti. Znaci toga su žvakanje guma, grickanje noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzu i prekidanje upadicama ljudi kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Davadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i predmeta, zatim životinja i na kraju ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice, maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu “Derviš i smrt”, započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog uporišta, ali i prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog nesistema, sistemske nesaradnje, sistemske nesolidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, urušavanja u svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica, pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u nestanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kad iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su žrtve. Tako Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge nikada nije kriv ni agresor, niti ko iz međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje sunarodnjake koji se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje Apsolut. Tako jedina vrijednost postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti. Jedna od naznaka izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod lopova, kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje prethodne – Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha. Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino pravo, prirodno i istinsko – neuspjeh u svemu i moć u nemoći.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s