Sva Reisova neispunjena obećanja (Oslobođenje, 15. 10. 2011.)

Institucionalni i religijski autoritet u BiH (1. dio): Sva Reisova neispunjena obećenja, Oslobođenje, 15. 10. 2011. god., Sarajevo (PDF DOWNLOAD)

Niti jedan od 12 reisa nije probudio toliko nada svojim dolaskom, ali najbitnija tačka i karakteristika u okviru njegovog, blizu dvadesetogodišnjeg boravka na funkciji (duže od svih prethodnika) ostat će neispunjena i neostvarena obećanja, piše Mustafa Spahić, nekada član Odbora za restituciju Rijaseta u BiH, koji je u proljeće 1993. predložio dr. Mustafu Cerića za reisa

Najteže i najopasnije riječi protiv religije koje sam u 60 godina života pročitao, jesu riječi novinara Christophera Hitchensa napisane u New York Timesu, pod naslovom “Pravi problem na Balkanu je religija“ sa zaključnim riječima: “Religija je zamalo uništila ekonomiju i društvo bivše Jugoslavije, a nanijela je duboku i trajnu štetu njenom narodu i kulturi.“ U ovim riječima nema ništa pozitivno u korist religije i sve je kod nje opasno i destruktivno, a čak i kod samog Marxa, osnivača i jednog od najradikalnijih i najtemeljitijih kritičara religije, ona ima dva plana, dvije dimenzije ili dva reda stvarnosti: ona je s jedne strane izraz bijede, neznanja, predrasuda i to je njena negativna strana, a s druge strane, ona je protest protiv te bijede jer govori i uvjerava ljude u drugi, bolji, vječni, neprolazni, na istini, pravdi, dobroti, sreći i univerzalnoj ravnopravnosti osiguran drugi svijet i to je njena pozitivna i afirmativna strana.

Između religije i vjere

Prema vjerovanju i učenju vjere, istina, dobro, pravda, lijepo, sloboda, život, imovina, čast, dostojanstvo, stid, povjerenje, potomstvo, ravnopravnost u sličnosti i različitosti, neistosti i suprotnosti, saradnja, solidarnost u dobru i plemenitosti i natjecanje u koristi, mjera i umjerenost, razboritost i razložnost, umnost i mudrost, znanje i učenost, vjerovanje u Boga, povjerenje, plemenitost i dobra djela prema ljudima su principi, načela, aksiomi, norme i vrijednosti svijeta i života, a zlo, nasilje, teror, nepravda, podlost, zavidnost, sebičnost, narcisoidnost, hegemonija, dominacija, eksploatacija, požuda, porok, strast, pohlepa, uživanje, perverzija, kocka, magija, zablude, slijepi interesi i apsolutizacija privatnog vlasništva, u kome se zaboravlja njegov Izvor, Vlasnik i apsolutni Gospodar, a to je Bog, samo je žalosno stanje svijeta.

Zato prvi i arhetipski izvor radikalizma i pogubne jednodimenzionalnosti svijeta i života jeste suprostavljati Objavu – Slobodi, Vjeru – Objavi, Religiju – Vjeri, Etiku i Obrede – Religiji, Estetiku i Politiku –Etici, slobodu u čovjeku– odgovornosti, mogućnost– dužnosti i pravo – obavezi. Bez slobode, i Objava i vjera i religija i etika i kultura i pravo i politika i ustav i vjerozakon i zakoni i estetika i obredi su mrtvi kapitali, duboko zakopani u zemlju, koji nemaju zraka za disanje, prostora za kretanje i koje ljudi ne mogu pronaći ili ako ih pronađu, ne mogu ih na pravi od Boga određeni način promicati i svjedočiti. Sloboda je uvjet i prostor

Objave, Objava je prvi i autentičan sadržaj slobode, izvor istine i uvjet vjere, vjera je uvjet religije, religija je uvjet obreda, etike i kulture, a etika je uvjet i okvir politike i estetike. Istina utemeljena na, od Boga podarenoj religiji, daje život svakoj kulturi i ona je polog na kojem počivaju međuljudski odnosi, a laž izaziva smrt svake kulture, kida i razara međuljudske odnose.

Većina kritičara i osporavatelja religije ne uočavaju i previđaju nijanse između Vjere, Religije i Konfesije. Kao Božiji dar, svjetlost i prosvjetljenje, uputa, putokaz, istina i dobro, vjera je milost ljudima i prvi sadržaj slobode. Religija je promicanje i svjedočenje religije u vremenu i prostoru sa svim ljudskim vrlinama, odlikama, slabostima, ograničenjima, zabludama, sklonostima, sličnostima i različitostima. Dakle, religija je egzistencijalno, u okviru vremena i prostora koji se zove povijest, pojedinačno, posebno i opće poimanje, svjedočenje i življenje vjere. Konfesije nisu ništa ni manje ni više, nego organizirane, etablirane, sa razgranatom mrežom duboko uvezane, i hijerarhijskim poretkom, po principu emanacija, čvrste, monolitne, monopolne, monološke i monističke organizacije, ustanove i institucije. Dok su vjere samo vjere (vjera u Boga bez posredovanja i posrednika, profesionalnih i institucionalnih), među njima nema razlike, razlike i sličnosti se javljaju među religijama, a nesporazumi, sporovi, pa i krvavi sukobi dolaze među konfesijama ili institucionalnim religijskim zajednicama i crkvama. Što više vjera kao Božija uputa, istina, svjetlost, milost

i poslanje prelazi u religiju, religija se sve više prelijeva i prelazi u liturgiju i mehaničke kolektivne obrede, a kada se religija svede samo na isušenu i bezdušnu liturgiju i obrede, ona se utapa u blagdane, svetkovine, manifestacije, izgradnju monumentalnih objekata i okupljanje što većeg broja pristalica na istom mjestu radi pokazivanja što veće moći svećenika i prelata u konfesiji, a čovjek kao čovjek, brak kao brak, porodica kao porodica i vjernici (pastva) kao vjernici su zaboravljeni, zapušteni i prepušteni sami sebi. Kao što treba nijansirati i razlikovati autoritete vjere ili vjerske autoritete, a to su Božiji poslanici i vjerovjesnici, treba razlikovati i religijske autoritete i konfesionalne autoritete.

Tri vrste autoriteta

Autoriteti vjere ili vjerski autoriteti, dakle Božiji poslanici i vjerovjesnici, jesu prvi promicatelji, prenositelji, garanti i čuvari slobode, ljudskog zdravlja i života, imovine, vjere, etike, zakona, reda, poretka, kulture, časti, dostojanstva, istine, pravde, socijalne pravde, potomstva, mudrosti, hrabrosti, mjere i umjerenosti i objedijenja vjere, morala, misli, riječi, djela i ponašanja. Da je na poslanicima i vjerovjesnicima zaustavljena sloboda, vjera, moral, zakon, red i poredak, kultura, istina i pravda, tada bi one bile nemoguće. Ko je Benu Israila (Israilićane) nakon pola milenija izbavio iz faraonskog ropstva i ko je prvi na svijetu faraonu u lice kazao da nije Bog nego čovjek kao i ostali ljudi? To je bio autoritet vjere ili vjerski autoritet Musa a.s. (Mojsije). Evo šta je autoritet vjere ili vjerski autoritet Šuajb a.s. kazao ljudima: “O narode moj, govorio je on – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar i da mi je On dao svega u obilju. Ja nikada ne želim i neću činiti i raditi ono što vama zabranjujem, jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam“ (Kuran, 9:88). Autoriteti vjere su misiju i poslanje vršili samo u ime Boga, za dobro i na korist ljudi nikada ne želeći, ne tražeći i ne primajući od ljudi nagradu za tu misiju. Religijski autoriteti nisu Božiji poslanici i vjerovjesnici, ali jesu kao alimi – intektualci i učenjaci neprestani i nepotkupljivi advokati istine, promicatelji i zagovornici općeg dobra, univerzalnih vrijednosti, normi, prava i sloboda ljudi. Oni vjeruju, znaju i vide da je spoznaja uvjetovana moralnim životom čovjeka. Njima je Božija riječ putokaz i zakon, a poslanički život uzor i praksa, sva zemlja domovina, a čovječanstvo bliži rod.

Misija religijskih autoriteta jeste da preko svih religijskih sadržaja, dužnosti, naredbi i zabrana, pomoću vjere i kroz vjeru ljude neprestano podsjećaju, približavaju i vraćaju Bogu. Kao i njihovi uzori poslanici i vjerovjesnici, i religijski autoriteti su na nišanu i udaru zemaljskih cezara, silnika, moćnika i autoriteta koji imaju ambiciju da, pored tijela, ovladaju i dušama ljudi. Dok ima religijskih autoriteta zemaljski silnici, pa čak ni u komunizmu, ne mogu, pored tijela, ovladati i dušama ljudi. Svaka religijska zajednica na prostoru bivše SFRJ imala je religijske autoritete.

Katolička: Jablanovića, Kuharića, Stepinca, fra Ferdu Vlašića, fra Petra Anđelovića, koji su, što je veoma bitno istaći, bili istovremeno i institucionalni ili konfesionalni, ali i religijski autoriteti. U Islamskoj zajednici u 20. stoljeću religijski autoriteti bili su: Čaušević, Spaho, Burek, Dizdar, Handžić, Đozo, Dobrača, Azabagić i Smajlović, a kod pravoslavaca: Varnava, Čekada, Lazar, Milin, Irinej Bulović, episkop bački.

Treća vrsta su konfesionalni ili samo institucionalni autoriteti. To su ljudi koji imaju samo pravno formalne autoritete i legitimitet i legalitet koji im osigurava ogromnu moć i uticaj izvan kontrole i ograničenja mandatom, zahvaljujući činjenici što se oni nalaze na čelu konfesija ili religijskih institucionalnih organizacija. Za konfesionalne autoritete u velikom broju slučajeva može se ustvrditi konstatacija da su se kod njih davno izmiješale zemaljske i nebeske karte, da iza svakog ideala u nekom grmu čuči interes, da što postoji više svetih mjesta na zemlji iza kojih se ljudi kriju, to postoji veća šansa za njihovo griješenje, a teže otkrivanje.

Prihvatam riječi akademika Hafizovića: “Da na sebi nemaju prepoznatljivi religijski habit koji ih navještava kao formalne autoritete, jedne od religijskih zajednica ovdje, teško biste ih uopće prepoznali kao duhovne pastire jer na njima, a gotovo bi se moglo kazati ni u njima, ni traga od duhovnosti. Kada govore, u njihovu govoru nema one neizrecive dubine vjere, govore tako kao da se njihov govor uvijek tiče nekog drugog, i ne pomišljajući da se taj njihov govor odnosi i na njih same. Ponašaju se kao da imaju nepotrošiv kredit kod Boga, kao da sami raspolažu ključevima Raja i Pakla i kao da sami, bez Boga, mogu odlučivati gdje će koga iz svoje pastve poslati.“

Bez obzira na to što te ljude akademik Hafizović oslovljava sa religijskim autoritetima, po mom dubokom uvjerenju oni nisu religijski, nego samo konfesionalni i institucionalnoformalni autoriteti. Ni sadašnji kardinal Puljić, ni reis Cerić, ni episkop Nikolaj u komunizmu nisu bili religijski autoriteti,  ni izazov komunističkim vlastima, nego lojalni i kooperativni vjerski službenici koji su vodili računa da se ne ogriješe o komunističke zakone.

Iznevjerene nade

Nažalost, i reis Cerić je samo konfesionalni ili formalnoinstitucionalni, a ne religijski autoritet. S te strane, pogubno je, tragično i stravično, da danas u BiH nema religijskih autoriteta, a u komunizmu (Đozo, Jablanović, Čule, Čekada, Smajlović) ih je bilo. Svi religijski autoriteti u BiH danas: Mile Babić, Ivan Šarčević, Petar Jeleč, akademici Rešid Hafizović, Enes Karić, profesori Fikret Karčić, Hilmo Neimarlija, Adnan Silajdžić, Ismet Bušatlić. Kod pravoslavaca ne poznajem stanje. S te strane, četiri su kardinalne greške Ugovo ra u Daytonu: a) RS, b) ustavnopravna nedovršenost BiH, c) što je BiH oduzet naziv republika, a dat isti manjem enitetu i d) što se mandat OHR-a ne odnosi i na konfesionalne autoritete. Zašto? Zato što su religijski autoriteti u socijalizmu imali odgovornost bez slobode, dužnosti bez mogućnosti, obaveze bez prava i etiku bez estetike i politike, a sada konfesionalni, ili samoinstitucionalni autoriteti, hoće i promiču slobodu bez odgovornosti, mogućnosti bez dužnosti, prava bez obaveza i politiku bez etike i estetike. Ne želeći ni na koji način upoređivati i izjednačavati konfesionalne i institucionalnoformalne autoritete u različitim religijskim zajednicama, a i radi se o različitim ljudima, kada je u pitanju reis Cerić ne pamti se u povijesti Islamske zajednice da je ijedan od 12 reisa od 1882. godine od njega došao sa većim referencama i per capita pretpostavkama, željama i nadama (školovanje u Bosni, Egiptu i SAD-u, doktorirao kod Fazlu Rahmana, znanje arapskog i engleskog jezika, iskustvo Bosne, Hrvatske, Egipta, SAD-a i Malezije), a koji je zvanje, simbol i instituciju reisu-l-uleme “ponajviše“ zahvaljujući sebi, a i drugima, pa i meni, doveo do ove granice i na ovako niske grane. Dodatno otežavajuća okolnost u radu Rijaseta i ponašanju reisa jeste notorna činjenica da se zamjenik reisa, čak i na otvorenjima džamija, ponaša kao reisov izaslanik i postavljenik, a ne zamjenik, kojeg je biralo i izabralo isti dan isto izborno tijelo sa istim izbornim kapacitetom, legitimitetom i legalitetom u odsustvu reisa.

Pošto nijedna slabost i nedostatak u životu ili radu ne idu sami tako, ni u radu reisa i njegovog zamjenika, bar doskora, i to ide na dušu Sabora Islamske zajednice, nikada nije napravljen, sastavljen i napisan pravilnik o radu i reisa i zamjenika.

Ustvari, niko ne zna šta je dužan raditi zamjenik, ako je ikada i kada je slučajno reis u Sarajevu. Bifon kaže: “Čovjek – to je stil“. Poslanik Islama kaže: “Iz nefseke summe nass – prvo sebi reci i kaži, pa onda ljudima.“ Jedan naš zajednički prijatelj  je pred petnaestak ljudi kazao otprilike: “Reisu-l-ulema mora prvi i najdalje misliti i promišljati Islamsku zajednicu, a posljednji govoriti. Kada on govori, mi muslimani moramo iza toga stati.“

Nažalost, reis uvijek prvi i najviše od svih nas govori i po svijetu putuje, pa je pitanje svih pitanja kada će stići bilo šta u okviru svoga posla uraditi i kada će o biločemu, sem u avionima i hotelima, moći ozbiljno razmišljati.

Lista obećanja

Najbitnija tačka i karakteristika u okviru njegove blizu dvadesetogodišnje funkcije (najduže od svih prethodnika) ostat će neispunjena i neostvarena obećanja. Krenimo redom.

1. Uvaženi reis ef. je bio deset godina profesor akaida (poslije kiraeta glavnog predmeta) na FIN-u i za deset godina održao je možda dvadesetak predavanja. Nebitna je i irelevantna činjenica je li ili nije honorar za neodržana predavanja primao. Nepovratno je propala nastava i od reisa je davan primjer kolegama o neodržanju nastave. To je iznevjeravanje dragovoljno preuzetog emaneta.

2. Od obećanog i započetog pisanja uvoda i udžbenika akaida na FIN-u – ništa.

3. Priča i obećanje o pisanju enciklopedije i leksikona Bošnjaka i encikopedije i leksikona islama – ništa.

4. Od obećanih ahmedija imamima – ništa.

5. Od obećanih fesova imamima – ništa.

6. Od obećanih košulja imamima – ništa.

7. Od obećanih odijela imamima – ništa.

8. Od obećanih džubeta imamima – ništa.

9. Od obećane plate svim imamima preko republike Turske –  ništa. Naprotiv, radi Zukorlića i drugačijih pogleda na Sandžak, hladni i samo formalni odnosi sa vladom i Islamskom zajednicom Turske.

10. Od obećanog socijalno-zdravstvenog i penzionog osiguranja za sve imame preko federalne Vlade i tadašnjeg premijera Nedžada Brankovića – ništa. Ipak, ima nešto. Nedžad Branković je otišao sa političke scene u tamu privatne anonimnosti. Ima još nešto. Za sebe i svoje “jednakije“ najbliže saradnike posebno osiguranje i najvišu penziju na nivou države. Na tako podvajanje, razdvajanje i razlikovanje nikada ne bi pristali religijski autoriteti, ali bi konfesionalni.

11. Od započetih Durusi ramadanija hasenija – lijepih govora na FIN-u u mjesecu ramazanu (kao čista imitacija marokanskog kralja) – ništa.

12. Od instituta za proučavanje islamske baštine i tradicije – ništa.

13. Od obećanog turbeta za generala Alagića – ništa.

14. Od javno obećanog i nekoliko puta ponovljenog obećanja Islamskog univerziteta Gazi Husrev-beg u Velikom Čajnom kod Visokog – ništa.

15. Od prije desetak godina započete izgradnje zgrade Gazi Husrev-begove biblioteke, kojoj su tri puta učene dove na temelje i za početak radova – još nema ništa, precizno useljenja. Malo pojašnjenje. Radovi kasne zato što su reis i njegovi saradnici bili promijenili namjenu zgrade, pa je u sastav biblioteke bilo umetnuto i sjedište Rijaseta. Onda je kao odgovor na tu samovolju promjene namjene i plana Biblioteke Katar prestao uplaćivati sredstva. Posrednik u tim mučnim i nedoličnim pregovorima bio je Ihsanoglu, sadašnji generalni sekretar OiCEA.

16. Od započetih iftara sa biznismenima i privrednicima – ništa.

17. Od sedamnaestog dana ramazana i okupljanja vakifa na Kovačima i iftara tu noć na FIN-u – ništa.

18. Od betonske, monstrum konstrukcije na Kovačima, koja treći put mora mijenjati ime (Zgrada bosanskih vakifa, Vakuf Muamer Gadafi i Niko više ne zna kako će se zvati) nema još ništa. Kada će, kako će, čijim parama i na koji način biti završena ta betonska konstrukcija, samo dragi Bog zna. Fenomen te zgrade najbolje je objasnio najveći njen bošnjački vakif  Fahrudin Radončić: “Ja sam dao 800.000 KM za izgradnju te zgrade. Tada zaista niko od nas nije imao u glavi opciju da će ta zgrada biti preimenovana u Vakuf Muamera Gadafija. Zašto bi Fahro Radončić 800.000 maraka dao da bi se nešto zvalo Muamer Gadafi? I zašto bismo tako pošteni novac davali za nešto što se zove po bilo kojem diktatoru?“ Ne ulazeći uopšte u to da li je ili nije reis pitao Fahrudina Radončića i druge bošnjačke vakife, sa stajališta vakufa kao temeljne egzistencijalne ustanove islama za muslimane, bitno je napomenuti da Medžlis IZ Sarajevo godišnje gubi 100.000 KM od kirije za lokaciju skladišta na Kovačima koju je plaćao “Čenga”, Ahmo Čengić sa svojom braćom. Za pet godina, to je pola miliona maraka. Sada – ništa.

19. Od donesene i po čitavoj Evropi promovisane Deklaracije evropskih muslimana, osim troškova i gubljenja vremena, rezultat – manje od ništa.

20. Od rezolucije o vehabijama, osim utrošenog papira i vremena – ništa.

21. Reis Cerić kao muftija evropskih muslimana – ništa.

22. Od iftara u Gazi Husrev-begovoj medresi, koji su trajali pola stoljeća za učenike, studente i sirotinju, a koje su pokrenuli Muhamedaga, Serdarević, Đozo i Mladi muslimani, više nema – ništa.

23. Od studentskog doma za studente  FIN-a, za sada – ništa.

24. Kada je u jesen 2005. po treći put izabran za reisa, Cerić je preko TV kamera pred čitavom javnošću izjavio i obećao da će se od A do Ž sebi u svemu umiješati u posao i da će krenu ti od FIN-a. Dva moja prijatelja, univerzitetska profesora, tada članovi Sabora Islamske zajednice i izbornog tijela koje je biralo reisa, nazvali su me plačnim i zabrinutim glasom za moju sudbinu. Kroz smijeh sam im odgovorio da, ako bi se reis sebi umiješao u posao, tada bi morao prestati hodati po svijetu, a tada on više nebi bio ono što jeste.

25. Od nekadašnje poslovne firme formirane pri Rijasetu – ništa.

26. Od Rijasetove štamparije, koja je postojala i funkcionirala četvrt stoljeća, sada – ništa.

27. Od CIA (ne američke) nego Rijasetovog Centra za islamsku arhitekturu, sada – ništa.

Kada čovjek u zvanju reisa javno obeća, pa se to ne ispuni, bez obzira na okolnosti, to je u očima naroda obaveza, dužnost i pravo naroda. Onaj ko ne ispuni toliko javno datih obećanja, ukoliko drži do sebe, podnosi neopozivu ostavku.

Putujem, dakle, postojim

U najkraćem, stil života reisa je performans, a sadržaj života i rada, putovanja i neprestani medijski nastupi. Naime, reis sigurno vjeruje da Bog stvara stvarnost, ali je također uvjeren da je on svojim nastupima proizvodi. Čuveno Dekartevo načelo Cogito ergo sum – mislim, dakle postojim, on je preokrenuo u načelo neprestano putujem i nastupam po svijetu – dakle, postojim. Devetnaest godina on vrši funkciju na način izvođenja monodrame, preciznije melodrame. Naime, smiješan je i krajnje djetinjast onaj ko u reisovu radu traži: rješenje, viziju, odluku, stav, zaključak, rad, red, disciplinu, poredak, odgovornost, sistem, koordinaciju i povratnu informaciju. Ne, on u svemu traži predstavu, manifestaciju i samo svoj nastup u okviru svjetskog vašara, u kojem je on i režiser i producent i scenarist i glumac, po mogućnosti jedini glumac. Ovakvi istupi bili bi primjereni, adekvatni u cirkusu, u dječijem i pozorištu mladih i pozorištu lutaka.

Konfesionalni autoritet bez vjerskog: slučaj mitropolita Amfilohija

Odnos prema zločinu

Da bih pokazao kuda vodi konfesionalni autoritet, koji nije utemeljen na religijskom autoritetu i kome nije uzor autoritet vjere ili vjerski autoritet, pozvat ću u pomoć Marjana Hajnala: “U školama u Srbiji ne nazire se ni trag namjere da se nove generacije za dobro čitave sprske nacije i cijelog modernog svijeta, obavijeste o zločinima koje su njihovi bliski preci počinili. Još koliko jučer, možda upravo njihovi očevici, klali su trudnice i tek rođenu djecu. Ta djeca, koja nisu preživjela zločine, imala su dušu, i za njih se nije brinuo Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko – primorski, koji je više od dvije decenije u vrhu SPC-a. Ali, prema njegovim riječima: ‘Dužnost je crkve da brine o svakoj duši pod kapom nebeskom (ukoliko je srpska!), a kamoli o dušama ljudi koji su njeni članovi. Sve ostalo pripada onima koji se bave drugim pitanjima i stvarima’, odgovorio je mitropolit Amfilohije na pitanje da li će njegova izjava o nuženju utočišta tadašnjem bjeguncu od suda u Haagu Radovanu Karadžiću štetiti ugledu Srpske pravoslavne crkve i njemu lično. Mitropolit crnogorsko – primorski je potvrdio da mu je Karadžić prijatelj kao i njegova rodbina i da ga ne doživljava kao ratnog zločinca. U pogledu izopačenosti vladike Vasilija Kačavende, još manje ima mjesta dilemi da je riječ o kriminalnom dekadentu kojem bi sud svake demokratske zemlje presudio doživotnu zatvorsku kaznu. Ako se već ne distanciraju od svojih zločinaca, to nedvojbeno znači da se crkveni velikodostojnici identifikuju sa njima”. Ne samo to, nego tokom maja 2011. patrijarh srpski Irinej u Foči, mjestu kolektivnog stratišta i genocida nad muslimanima, izjavljuje: “Mnogi su u proteklom ratu na ovim prostorima stradali u strašnim mukama zato što su bili pravoslavne vere”. Što kazati patrijarhu Irineju nego da su njegove riječi gnusna laž kao i da negacija genocida znači nastavak genocida, banalnost zločina i zamjene žrtava sa dželatima. Za veliko čudo Inzko je ove riječi prešutio i nije reagirao, a na Reisove neuporedivo bezazlenije, jeste.

O izjavama Kardinala Puljića i Jasmile Žbanić

Nije samo KŠC multietnički

Tokom mjeseca augusta u kome su muslimani postili, bez ikakvog povoda i razloga ni od koga izazvan, kardinal Puljić nadbiskup vrhbosanski izjavljuje: „Protiv katolika se vodi rat. Oni koji smatraju da treba jedan školski program su za asimilaciju“. I ove riječi koja su čista diskriminacija, segregacija i aparthejd Inzko je prešutio, a reisove nije. Naime, kardinal dobro zna da se ne radi ni o kakvom jedinstvenom školskom programu nego o dvije škole pod jednim krovom što je čista segregacija, diskriminacija, a i aparthejd. Mora se primijetiti i neprestano ponavljati: Katoličkih školskih centara u BiH, u dijelu Federacije, gdje su Bošnjaci većina i gdje imaju i veću političku vlast, ima sigurno više nego na čitavom području Balkana. Katolički školski centar ne postoji nijedan u RS-u ni na onim dijelovima BiH gdje jedan ili drugi HDZ ispred Hrvata u političkom smislu drži vlast. Zbog te činjenice sam veoma radostan, ali ne mogu se prešutiti tvrdnje da su Katolički školski centri jedini multietnički centri u BiH. Šta je sa svim osnovnim, srednjim školama i fakultetima u Sara jevu? U pogledu školstva i obrazovanja strategija kardinala Puljića je jasna i otvorena: gdje su Bošnjaci većina tu se obavezno otvaraju Katolički školski centri, a gdje su Bošnjaci u odnosu na Hrvate manji na tu moraju biti dvije škole pod jednim krovom samo da se djeca ne bi miješala. Na to ne reagira ni OHR ni Inzko. Ali to ne smeta ni Jasmili Žbanić. Ali Jasmili smeta što se iz njenog poreza plaća vjeronauka u školama: “Molim vlade svih nivoa, a posebno Vladu Kantona  Sarajevo, da sve ateiste oslobodi plaćanja dijela pore za koji se u bilo kojoj stavci odnosi na vjerske izdatke u bilo kojem materijalnom i duhovnom obliku”. Razlika između mene i Jasmile leži u činjenici što ću ja uvijek biti da se iz mog poreza plaća i vjeronauka u školama i Katolički školski centri. Još jedna izjava kardinala Puljića data u mjesecu junu 2011. je velika objeda na BiH i Bošnjake: „Ovdje je previše negativnog naboja prema Katoličkoj crkvi da bi bojim se poziv papi i organizacija pohoda bila strašno opterećeno gledani“. Pa papa je bolje dočekan u Bosni nego u svojoj Njemačkoj!

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s